Ψ Milena

A šta ti misliš o meni

2012-01-21T12:18:00.001+01:00

Mišljenje drugih nam je bitno, ako ništa drugo ono stoga što smo socijalna bića. Posebno kada je u pitanju mišljenje i viđenje bliskih ljudi i-ili onih koje poštujemo i vrednujemo. Način na koji nas drugi vide često govori dosta o nama i slici koju šaljemo u svet. Nekada smo je svesni i autopercepcija se poklapa sa socijalnom percepcijom. Nekada nije tako. Evo jedne male vežbe (by James&Jongeward):

Zamolite bar petoro ljudi da vam kažu kako bi vas zamislili kao: boju, zemlju, vrstu hrane, muziku, poznatu ličnost, vremensku priliku, vrstu psa, deo tela, deo odeće, vrstu literature, komad nameštaja.

Kad skupite ova viđenja analizirajte ih - kakve poruke šaljete ljudima da vas oni vide na taj način? Jesu li to poruke koje zaista želite da šaljete? Ako nisu šta biste mogli učiniti drugačije?

Za koga je volontiranje u kancelariji predsednika

2012-01-12T17:59:00.000+01:00

Danas sam nabasala na ovogodišnji poziv za volontiranje u narodnoj kancelariji predsednika Srbije. Baš lepo. Zvuči korisno. Fino za CV. Prijavljivanje do 3. februara. Ali za koga?

Pomenuti poziv nađoh na jednom sajtu koji i inače prenosi ovakve informacije. No u pozivu piše prijave mogu da se podignu na FPN-u ili sajtu tog fakulteta. Te ja odoh na taj sajt. Uzmimo za podrazumevano da želimo da se prijavimo za ovu praksu te neću dovoditi u pitanje kolko se tu radi i šta i kako što se tog dela tiče. Baviću se samo pozivom. OK, na sajtu FPN-a kad kandidat(kinja) popuni prijavu šta da radi? Da je preda profesorima na tom istom faxu. Hm dobro, mora da je to fakultet samo za svoje studente napisao.

Odlučim da onda odem na sajt kancelarije predsednika kako bih se pobliže informisala (radoznalosti radi, jer je praksa inače namenjena za studente IV godine). Uzgred u pozivu piše da se zainteresovani informišu na sajtu kancelarije o aktivnostima njenim i tako to, "jer se tamo nalaze sve potrebne informacije". Kad ne leži vraže ni sajt kancelarije u pozivu nije tačan. Dobro Google to sredi za 2 sekunde i eto me. Pod karticom Projekti i uz malo skrolovanja da se iskopati info o ovom projektu. I šta tu piše...

Projekat se odvija u saradnji sa Pravnim fakultetom, Filozofskim fakultetom, Fakultetom za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju i Fakultetom političkih nauka. Na svakom od ovih fakulteta studenti se mogu obratiti profesorima koji će im dati sve potrebne informacije o Programu volontiranja i kod kojih se, ukoliko su zainteresovani, mogu i prijaviti.

Hmmm zanimljivo... tu su čak i imena profesora. Univerziteta u Beogradu !! (što je izostavljeno jer se pobogu podrazumeva). Piše još da selekciju rade prvo nabrojani profesori a posle kancelarija. U pozivu piše pak da će se selekcija obaviti na osnovu intervjua u kancelariji. Ovo objašnjenje sa sajta kancelarije inače vremenski nije određeno a najnovija informacija ispod toga je iz jula 2010. godine!! "Sve potrebne informacije"... BAŠ.

Šta je poenta koju sam htela da istaknem?

1. Nesumnjivo je korisno imati u CV-u stavku o četvoromesečnom volontiranju na ovakvom mestu. (Mislim za slučaj da CV nekad bude važniji od partijske knjižice i nepotizma)

2. Ali, poziv koji se sheruje je nedovoljno transparentan da ne kažem nedovoljno razumljiv i nudi posredno zaključivanje na osnovu pretpostavki.

3. Tako zaključih: Mora da je štamparska greška i u pitanju je poziv za praksu za volontiranje u narodnoj kancelariji predsednika Beograda, pošto studentima fakulteta u Srbiji poziv nije namenjen (to sam zaključila jer nigde ne piše taj podatak, jer nema ni pomena o putnim troškovima, smeštaju i tako ta pitanja)
ili
Treba da idem na FPN ili ove druge fakultete ako sam kandidat(kinja) koja bi da se prijavi. A onda će prednost dobiti studenti koje ti profesori poznaju i uopšte što gubim vreme na ovoj stranici... I tako ću odustati i pre nego sam pokušala.

Predsednik Beograda pokraj karte Srbije

Ključne reči: diskriminacija, decentralizacija, demokratija, trbuhom za kruhom

Zaključak: Konkurs za najlepši crtež na glasačkom listiću

O novogodišnjim čestitkama / About NY postcards

2011-12-30T14:43:00.000+01:00

Iako je internet doneo mnogo toga dobrog i zaista umnogome olakšao čoveku štošta, unapredio i ubrzao komunikaciju i iako su pozitivne strane preovladale, ne mogu se a ne osvrnuti na jedan detalj ali nus-pojavu informatičke tehnologije u vreme novogodišnjeg praznovanja.

Kada sam ja bila mala (što i nije bilo tako davno), ljudi su još uvek u značajnom broju slali čestitke jedni drugima za novogodišnje praznike. Taj je običaj preživljavao i u vreme najveće nemaštine 90ih u mnogim domovima. Bila je radost ugledati poštara ili čestitke udenute u vrata, a posebno su bile drage one naslovljene na baš naše ime, iako upućene celoj porodici. Onda se poređaju na neko „pokazno“ mesto, ispod jelke recimo, ili kako je to kod nas bilo – na kaminu.

Ali, običaj je počeo polagano da odumire. Sa sve većom ekspanzijom upotrebe interneta postaje lakše i ekonomičnije poslati e-čestitku. Štaviše, ovo čak i nije neka opšte rasprostranjena praksa za pojedinca, koliko za organizacije, firme i druge grupacije, no „prava“ čestitka postaje sve ređa u svakom slučaju. Ne znam je li to samo sa mnom slučaj, ali ja te mejlove više i ne otvaram. Jer, poruka je svuda ista, kratka, retko kreativna, slika često već viđena (neću pominjati ovde i pitanje copy right-a) ili ponovljena iz godine u godinu; mejl nije poslat meni kao osobi, već meni kao članici neke liste (neke i ne svojevoljno..), a ime pošiljaoca vidim i bez otvaranja mejla. Da, bilo je i ranije copy-paste čestitki koje šalju firme, ali bar je bila „prava“. Svakako, reč je o nekakvom internet bon-tonu i dobroj prilici za povećanje vidljivosti i mali marketing. Ali reč je i o kvazi-pažnji i kvazi-poštovanju. Tu su svakako i raznorazne FB aplikacije za slanje novogodišnjih poklona, želja i čestitki, što je možda u prvobitnom susretu sa istim bilo interesantno i novo (animacije, flash i slično), ali je brzo postalo dosadnjikavo i nesvrhovito.

Jer, šta bi trebalo da je svrha novogodišnje čestitke?

Celu stvar oko čestitki ja vidim kao svojevrsni „strouk* ritual“. Poruka koju čestitka šalje je: mislim na tebe, značiš mi nešto, upućivanje blagonaklonih želja i na koncu i sa raznih uglova gledano, jednostavno: VREDIŠ. Vrediš toliko da sam za tebe izabrao-la ovu čestitku, svojeručno je napisao-la, možda stavio-la i u koverat i poslao-la je poštom. Čestitka se šalje ljudima koje volimo, do kojih nam je stalo, koje poštujemo, sa kojima želimo da stvorimo, razvijemo ili održimo neku vrstu pozitivnog odnosa, ljudima iz privatne sfere, ali i saradnicima i onima koje vrednujemo na neki način.

Za razliku od pravih čestitki, e-čestitke su bez ličnog pečata (najčešće, ali čast izuzecima!), ne možemo ih čuvati godinama pa ih razgledati ili staviti ispod jelke (ili bar to niko ne čini), nemaju tu draž. Štaviše, mnoge od njih vrede koliko i spam ili u nešto svetlijoj varijanti koliko i „junk strouk“ i verujem da bi se veliki broj primalaca složilo sa ovim utiskom. E-čestitke nisu po sebi sada neko zlo, ali i nemaju neku suštinsku vrednost, odnosno drugačijeg su kvaliteta, a alternativa postoji. Bar kad je o bliskim ljudima i prijateljima reč, ako nam je cilj da izmamimo osmeh, poželimo srećnu sledeću godinu i pošaljemo strouk koji nije „junk“ – koštaće nas tek nešto više da to uradimo na stari dobri tradicionalni način, a vredeće znatno više. Jedna obična čestitka košta oko 10rsd, a verujem da ni markica nije nepriuštiva, dok vreme koje smo utrošili da ih ubacimo u sanduče govori da nam je osoba kojoj je šaljemo vredna tog minimalnog truda. S druge strane, i sam čin pisanja čestitke može biti zabavan i prijatan za onog ko šalje, dok mentalizujemo reakciju osobe kojoj pišemo i ponovo proživljavamo međusobni odnos. Tako da celokupan proces može prožimati obostrano zadovoljstvo. Naravno, kome je to isključivo nametnuta obaveza verovatno to i ne treba da radi.

Svakako, danas ljudi nemaju običaj da kao nekada uzmaju tuđu adresu, pa često ni fiksni telefon (koji može poslužiti za pribavljanje adrese), što otežava faktor iznenađenja pri slanju čestitke ako moramo da direktno pitamo za nju. Takođe može biti problem i onima koji bi da uzvrate strouk što bi pošiljalac mogao protumačiti i kao diskaunt, te je u ovom slučaju uputno slati čestitku sa kovertom na kojoj je i adresa pošiljaoca. I opet, iako nam internet krade ponešto od tradicionalnih običaja (nebitno čijih dok god su u svrhu unapređivanja međuljudskih odnosa), u ovom slučaju može poslužiti da mobilišemo prijatelje na ovu aktivnost i podsetimo se koliko je prava čestitka značajnija od virtuelne... ili da bar pokušamo. No, najveći poziv na vraćanje ovom običaju jeste da upravo sami pošaljemo prvi čestitke, kao što je jedan moj prjatelj nedavno zaključio, te da pored inicijatorske, proaktivne uloge takođe i proverimo koliko i drugima vredi naš strouk i da li će ga uzvratiti.

Strouk koji novogodišnja čestitka prenosi je simboličan, ali značajan i kumulativno niz tih malih stroukova koje poređamo ispod jelke i koje prime i pošalju i drugi ljudi i u drugim gradovima, doprinosi stvaranju novogodišnje atmosfere u kojoj se međuljudski odnosi neguju a ljudi ljudima poručuju: ja sam ok, ti si ok.

*Strouk je osnovna jedinica pažnje koja pruža stimulaciju pojedincu. A svima je potrebna stimulacija. Ja sam Ok, Ti si Ok znači da niko nije inferioran i da svako ima pravo na priliku da bude tretiran jednakim i da ostvari svoje bazične potrebe, uključujući i potrebu za stroukovima (Woollams i Brown, 1978). Strouk može biti dodir, osmeh, poklon, pohvala, kompliment... svaka vrsta potvrde da vredimo kao bića ili da je naše ponašanje ok..

__________________________________________________________________________________

Although internet brought lots of good and made easy great deal of things to a man, improved and accelerated communication and although positive sides prevailed, I can’t not to look back at one detail but side effect of IT during New Year holidays.

When I was little (which wasn’t so long time ago), people still use to send NY postcards to each other in significant number. That custom survived even through most difficult times of 90’s in many homes. It was happiness to spot mailman or cards threaded in the doors, and those addressed specifically to our name were particularly dear, although sent to the whole family. Then they are placed on some “showing” place, under the tree for exp, or as it were with us – on the fireplace.

But, custom started to die out slowly. With all spread expansion of internet usage, it becomes easier and more economical to send an e-card. Moreover, this is not some wide spread practice for individual, as much for organizations, companies and similar groups, but nevertheless “real” card becomes more and more rarity. I don’t know if this is the case just with me, but I don’t even bother to open such emails anymore. Because, message is same everywhere, short, rarely creative, picture often already seen (not going to mention question of copy rights here too) or repeated from year to year; email is not sent to me as a person, but to me as member of some list (some even not voluntarily), and the name of a sender I can read anyway without opening an email. Yes, there were before copy-paste cards send by firms, too, but at least they were real. Of course, it is about some internet bon tone and fine opportunity for visibility increase and for small marketing. But it is also about pseudo-attention and pseudo-respect. There are also all kinds of FB applications for sending gifts, wishes and cards, which was maybe interesting and new (animations, flash and similar) at first glance, but then it became boringish and purposeless.

For, what is supposed to be a purpose of NY cards?

Whole thing about cards I see as sort of “stroke* ritual”. Message that card sends is: I think of you, you mean something to me, sending benevolent wishes, and at the end and from various angles looked: YOU ARE WORTH. And you worth that much that I picked this card for you, wrote it with my own hand, put it in the envelope and mailed it. Card is sent to the people we love, people we care about, to the people we respect, and with whom we want to create, develop or maintain some sort of positive relationship, people from private sphere but also to associates and to the ones we value in some way.

Unlike real cards, e-cards don’t have personal touch (usually, but respect to exeptions), we can’t keep them for years and browse occasionally or put under the tree (or at least nobody do that), they don’t have that charm. Moreover, many of them worth as much as spam or in a lighter version as much as “junk stroke” and I believe that great deal of receivers would agree with this impression. E-cards are not some kind of evil per se, but they don’t have some essential value either, that is, they are of different quality, and alternative exist. At least when it comes to close people and friends, if our goal is to elicit a smile, wish happy next year and to send stroke which is not “junk” – it will cost us just a bit more to do it in a good old fashioned way, and it will worth significantly more. One postcard is about 0,10€ here, and I am sure that stamp is not unaffordable, while time we spent to mail them speaks that the person we are sending card to is worth of that minimal effort. On the other hand, the very act of writing a card can be fun and pleasant for the sender, while we mentalise reaction of the person to whom we are writing and reliving mutual relationship. Therefore, satisfaction can permeate the entire process. Of course, when this is perceived as exclusively imposed obligation, one probably should not do it.

Of course, today people don’t really have a habit to, as they use to, take addresses, even home phone for that matter (which can serve for getting an address), which can hinder the element of surprise at sending, if we have to ask directly for it. Also, this might be a problem and for those who would like to respond a stroke, which sender could interpret as a discount, so in such case it is advisable to send card in an envelope that contains sender’s address, too. And again, although internet steals us somewhat of traditional customs (irrelevant whose as long they are in purpose of improvement of interpersonal relationships), in this case it can serve us to mobilize friends to this activity and recall how much more real card is significant than virtual one… or at least to try. Nevertheless, greatest call to return to this custom is exactly to send cards first by our selves, as one friend of mine concluded recently, so to beside initiator, proactive role, also check how much our stroke worth to others and whether they will return it.

Stroke that NY card carries is symbolic, but important and cumulatively number of these little strokes that we place under fir tree and that other people in other cities receive and send as well, contributes to creation of NY atmosphere in which interpersonal relationships are nourished and in which one are saying to another: I am ok, you are ok**.

*A stroke is a unit of attention which provides stimulation to an individual. An everyone needs stimulation (Woollams and Brown, 1978).

** I’m OK – You’re OK means that no one is inferior and everyone is entitled to the opportunity to be treated as an equal and to have his basic needs met, including the need for strokes (Woollams and Brown, 1978).

Zavisni poremećaj ličnosti ili "ne mogu sam(a)"

2011-12-30T14:29:00.000+01:00

Govoreći o zavsnostima obično nam prvo pada na um narkomanija ili alkoholizam i poslednjih godina i internet. Kaže se "ne može bez droge, bez pića ili bez interneta". Mnogi su čak skloni da sebi pripišu laički govoreći i druge "zavisnosti" od različitih predmeta, preko preparata za negu tela, pa sve do sapunica (o čemu me je nedavno čak pitala i jedna novinarka). U svemu tome postoji i poezija i muzika posvećena zavisnostima. Iako može zvučati lirički, romantično ili dirljivo upravo neretko opevana zavisnost od drugih ljudi nije tek naivna nus-pojava međuljudskih odnosa.

Osoba koja pati od zavisnog poremećaja ličnosti, a često toga i nesvesna jer još uvek nije dovoljno istaknuto da takva percepcija treba da se menja, zavisi od drugih ljudi. Ne u materijalnom smilu, za to nam ne treba pormećaj. Ne u smislu "mnogo te volim, pa ne mogu bez tebe da živim". I ne u smislu "muškarci vole kad je žena slabija i kad se oslanja na partnera, kad je on zaštitnik". Sve je to nešto drugo. Zavisni poremećaj ličnosti opisuje se kao prožimajuća i preterana potreba da se o nama brine, što vodi ka submisivnosti i ka privijanju uz drugog i strahu od odvajanja. Hm, i dalje zvuči kao neko koga poznajete? Nije nemoguće, ali malo verovatno jer se ovaj poremećaj sreće tek kod 0,5% populacije i to mahom kod žena.

Ključne odlike uključuju još i sledeće:

Osoba ima teškoće u donošenju svakodnevnih odluka. Potrebno joj je puno savetovanja i konsultacija i sa drugima i osiguravanja da bi donela i odluke oko najbanalnijih stvari. Ok svi imamo neku drugaricu kojoj treba 3 sata da odluči šta će obući.
Potrebno joj je da drugi preuzmu odgovornost za većinu bitnih oblasti njenog života. To su oni što pitaju mamu koju curu da ožene?
Ima poteškoće u izražavanju neslaganja sa drugima, jer se plaši odbacivanja, gubitka podrške ili odobravanja. Hm, pa da to su oni neasertivni. Ok.
Teško nešto samostalno započinje usled nedostatka samopouzdanja u sopstvene sposobnosti ili procenu, radije nego zbog nedostatka motivacije ili energije. To su oni što nikad nemaju ideje i "kače" se drugima?
Ide predaleko u nastojanjima da obezbedi negu i podršku od drugih, do toga da dobrovoljno radi stvari koje nisu prijatne. Znamo i takve!
Ne oseća se prijatno kada je sama ili čak bespomoćno usled preuveličanih strahova da neće moći da se brine o sebi. Hmmm neka baba? Ili oni što kažu da nikad ne bi mogli da žive sami i bez cimera i to ?
Hitno traži drugi odnos kada se prethodni blizak odnos okonča. Oni što idu iz veze u vezu?
Nerealistično je preokupirana strahovima od toga da ostane sama da vodi računa o sebi. Slično kao već pomenuto...
Neopravdano se žale. Pa svi to nekad radimo?

Dosta toga iz karakteristika zavisnog poremećaja ličnosti može podsećati na osobe koje poznajemo ili koje ponekad pokazuju ponešto od pomenutog. Ali sve skupa se zapravo ne sreće svaki dan. Ponašanje ovih osoba varira i može biti čudno ili ekcentrično, dramatično i erektilno, do anksioznog i inhibiranog. Još treba podvući i da je ovo kontinuirano, hronično stanje. Kako sebe vide neadekvatnim i bespomoćnim, dok su drugi izvor moći i s toga i oslanjanja, ove osobe se može se reći nalaze u životnoj poziciji: JA-, TI+, tj. Ja nisam OK, Ti si OK, terminologijom transakcione analize.

Kada je reč o odnosima sa drugima, ovakva slika često može biti maskirana interpretacijom da je reč o bliskosti. Međutim, bliskost ne oduzima samostalnost i nezavisnost, a u ekstremnim oblicima više se i ne govori o bliskosti već o simbiozi.Usled postojeće submisivnosti i očigledne zavisnosti, ove osobe mogu biti i laka meta fizičke, emocionalne i seksualne zloupotrebe.

Uzrok kao i kod drugih psihopatija - nepoznat, iako je pormećaj dobro poznat, odnosno ranije je opisan kao astenički poremećaj ličnosti čije su glavne odlike bile pasivnost, slaba volja, prekomerna popustljivost i nedostatak samopouzdanja, kao i izbegavanje odgovornosti. Govoreći o uzrocima reč je o mešavini bio-psiho-socijalnih faktora, što nas opet uglavnom svodi na reč - nepoznat. Obično ispoljavanje počinje u ranom odraslom dobu, te se smatra da kod mlađih i dece ovakva simptomatologija može biti normalno razvojno primerena. I kao i kod drugih poremećaja ličnosti tretman je ..pa, diskutabilan. Obično se navodi da se psihopatije ne leče, a postoje i navodi da "splašnjavaju" pod starost. No, kad je ipak o tretmanu reč, psihoterapija u različitim oblicima može biti izbor, uz indikovanje medikamenata koji zapravo služe kod zavisnog poremećaja za saniranje propratnih tegoba, obzirom da postoji komorbiditet sa poremećajima raspoloženja, anskioznošću, depresivnošću, zloupotrebom alkohola i narkotika, ali i drugim poremećajima ličnosti.

No, šta je sa pogledom sa druge strane? Kada je reč o ljudima koji bivaju provajderi, kao što je i samoj osobi sa zavisnim poremećajem ličnosti često neprepoznatljivo da "tu nešto ne štima", tako može biti i osobi koja se o njoj brine. Upravo stoga i pitanja s početka mogu nas usmeriti da pomislimo da je ova pojava i u okruženju i kod nas samih uobičajena. Štaviše i sama kultura može negovati jedno stanovište u kome je čak i poželjno za žene kao "slabiji" pol da zavise višestruko od partnera. Možda u tome i može ležati deo objašnjenja što je ovaj poremećaj upravo i češći kod žena. Možemo pretpostaviti i da samim provajderima ova uloga pothranjuje ličnu vrednost, liderske aspiracije i uopšte "podiže važnost". Ipak, i to ima svoja ograničenja i postaje opterećujuće posle nekog vremena, a kad prag pomaganja pređe svoju granicu, reč je o Spašavanju, koje je uvek kontraproduktivno.

Kako je rad sa osobama sa zavisnim poremećajem ličnosti dosta kompleksniji, i kako Spasilaca verovatno ima više, zaključak bi se radije odnosio na ove potonje sa porukom koju dobro prenosi narodna mudrost da uloviti drugome ribu nije dovoljno funkcionalno rešenje nasuprot alternativi da ta osoba nauči da peca sama i tako sebe prehranjuje dugoročno.

"Psihijatrija industrija smrti" ?

2011-12-13T14:23:00.000+01:00

apropo istoimenog filma

Psihijatrija je oduvek izazivala kontroverzne reakcije i komentare, zaziranja, osude i bivala obavijena velom magle. Tome je svakako umnogome doprineo medicinski model, kritikovan od strane antipsihijatrijskog pokreta, koji podrazumeva na izvestan način pasivnost pacijenta, submisivnost i "držanje u mraku". Magla je počela da se diže ali da je još uvek ima svedoči samo činjenica da i dalje ogroman broj ljudi ne pravi razliku između psihijatrije, psihologije i psihoterapije, te da ne zna šta se iza ovih reči krije. Danas psihoterapijski modaliteti mahom pretpostavljaju odnos u kome je klijent dobio veću moć i samim tim i odgovornost, nasuprot nekadašnjem medicinskom modelu. Tako da, iako se ne može poreći da razumevanje nije i dalje na zadovoljavajućem nivou i da je visok nivo predrasuda i dalje prisutan, daleko od toga da su postavke date u filmu "Psihijatrija industrija smrti" istinite.

Ono što je izvesno jeste da je: celokupna medicina i njen razvoj nisu uvek mogli poneti etiketu humanosti i uspešnosti, pa se tako i u domenu psihijatrije može govoriti o za današnja shvatanja neadekvatnim pristupima; potom da u svakoj profesiji ima zloupotreba pa i u ovoj, te to nije ništa novo nažalost; kao i da ako je predmet nauke duša - opipljivost problematike mora biti često neegzaktna. Film kojim se predstavlja nevladina organizacija CCHR (Građanska komisija za ljudska prava) upravo se bazira na osnovnim pogrešnim primesama iz kojih laici mogu izvući pogrešne zaključke (koji se uostalom nametljivo i nude u filmu) i još gore navesti na bojkot i negiranje mentalnih poremećaja. Ovo je zapravo i vrlo primamljivo jer je daleko lakše neutralisati se iz stigme psihijatrijski etiketiranog a i društveno poželjnije. Nažalost negacijom dijagnoze neće se neutralisati i dijagnoza, te posledice prihvatanja ovakvog tumačenja mogu biti dalekosežne.

- Psihijatrijski poremećaji nisu prave medicinske bolesti?

Teza koja se nudi u ovom filmu i koju CCHR zagovara je u prvom redu da mentalni poremećaji kao takvi i ne postoje. Potkrepljuje se kvazi činjenicama o tome da se za njihovo dijagnostikovanje ne koriste labolatorijski testovi, rendgen, ili testovi hemijskog disbalansa koji bi potvrdili postojanje poremećaja. Međutim, dijagnoze se ne daju napamet, kako ovaj film sugeriše. Postoje kriterijumi koji su jasno opisani i kojima bi profesionalci trebalo da se vode. Ti kriterijumi sažeti su u priručniku DSM (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja) čija je peta revizija u toku, što je priručnik Američkog psihijatrijskog udruženja. Takođe postoji i ICD (Međunarodna klasifikacija bolesti) koja je revidirana deset puta i koju održava Svetska zdravstvena organizacija.

- Ali, DSM nije validan jer ga pišu psihijatri i izglasavaju postojanje bolesti itd?

Ova pretpostavka sugeriše teoriju zavere po kojoj psihijatri izmišljaju bolesti kako bi ih lečili lekovima pošto ih za to plaćaju farmaceutske industrije... Kvantitativno i kvalitativno se na velikom broju slučajeva potvrđuju simptomi i uopšte kriterijum da bi nešto bilo kategorisano kao poremećaj. U suprotnom kako je moguće da se simptomi koje pacijent/klijent prijavljuje poklapaju?? I tako se poklope u hiljadu slučajeva. Evo jednog primera kako izgleda DSM-IV za depresiju:

Da bi se postavila dijagnoza depresija, potrebno je da postoji iz:

A grupe – perzistentno sniženo raspoloženje u trajanju od najmanje 2 nedelje +

najmanje 5 simptoma iz B grupe:

Loš apetit i gubljenje na težini ili pojačan apetit i dobijanje na težini. Značajna je promena od 2kg pa naviše u toku nedelju dana (ukoliko se pacijent ne nalazi na dijeti iz drugih razloga).
Nesanica ili hipersomnija

Kod tipične depresije: gubljenje težine i nesanica

Kod atipične: dobijanje na težini i hipersomnija

Gubitak energije, zamorljivost, malaksalost
Psihomotorna retardacija ili agitacija koja je objektivno verifikovana od drugih
Slabljenje ili gubitak interesa u svakodnevnim do tada prijatnim aktivnostima – socijalna komunikacija, sex..
Samoprebacivanje, ekscesivna i neadekvatna krivica

Depresivne osobe često sebe krive za banalne stvari a imaju indiferentan moralan stav prema nečemu što bi kod drugog bio osećaj krivice.

Žalbe na slabost koncentracije, usporeno mišljenje, teškoće u donošenju odluka – ambivalencija i ambitendencija
Učestala razmišljanja o smrti i suicidu i razni oblici suicidalnog ponašanja.

Dakle, ne bi se reklo da izgleda da tek tako može svako tužan da se ugura u dijagnozu depresije samo da bi psihijatar zaradio na lekovima. Pored toga postoji i detaljno razlikovanje depresivne epizode, depresivnosti, depresije, depresivnog sindroma i pojedinačnih vrsti depresije, pa teško da naučna osnova ne postoji. I to je samo jedan primer, a kod mnogi drugi postoji i duža lista simptoma neophodnih za dijagnozu.

Ono što je takođe zanimljivo, i što se i po novinama da pročitati, jeste zastrašivanje od dobijanja tzv. F dijagnoze (u ICD klasifikaciji) jer tu spadaju poremećaji u vezi psihičkog funkcionisanja. Međutim, činjenica je da F ne znači automatsko otpisivanje osobe, ali to je već priča o stigmatizaciji.

- Psihijatrija priznaje da izlečenje ne postoji?

Zanimljiva je činjenica da su u filmu citirani razni psihijatri i psiholozi, koje film istovremeno pokušava da diskredituje. Na osnovu njihovih izjava, često izvučenih iz konteksta, zaključuje se da za mentalne poremećaje nema leka, tj psihijatrija ne leči zapravo. Kontraargument je jednostavno - a šta je sa svedočenjem ogromnog broja ljudi koji tvrde suprotno, koji više nemaju panične napade, ili noćno mokrenje ili strah od zatvorenog prostora ili više nisu depresivni? Naravno, ne treba negirati da mentalno retardirana osoba neće postati pametnija vremenom ili da se demencija ne može zaustaviti itd.

- Psihijatri ne mogu da predvide nus pojave lekova jer ni sami ne znaju kako oni rade?

Prvo, na svakoj kutiji postoji spisak nus pojava, kao i za svaki lek, tako da se dobro zna koje su moguće nus pojave i to žene jako dobro znaju kad dobiju kandidu posle korišćenja antibiotika, pa to ne znači da ga neće nikad više koristiti? Ono što je tačno i na šta se upozorava je da je doziranje i redovno uzimanje terapije kod poremećaja gde je neki lek potreban jako važno i još je tačno da će kod nekog delovati a kod drugog ne, pa će se probati sa drugim itd, što je svuda isto u medicini. Uostalom psihijatri su prvo studirali medicinu a tamo su učili i farmakologiju. Sem, toga narodski rečeno "lekovi za smirenje" se daju i kod kardiovaskularnih i drugih bolesti koje nisu striktno mentalna problematika, što nas opet vraća na to da kvazi argument da psihijatri nisu iz redova "pravih" lekara, a eto i "pravi" lekari koriste lekove ovih "nepravih". Ono što je činjenica je da se istoimeni lekovi često zloupotrebljavaju i da izazivaju zavisnost, te se često kod institucionalnog lečenja daju samo određeni period i u određenim dozama ili se lek menja itd.

- Nema dokaza o genetici kada je reč o mentalnim poremećajima?

Da, ima. Kao što ima i za kancer, tako ima i za shizofreniju recimo. Shizofrenija se smatra najtežim poremećajem u psihjatriji i postoji jaka genetska predispozicija, što se potvrđuje time da je češća u porodicama u kojima već postoji. Postoje i tačno procentualno izražene verovatnoće pojavljivanja i u to u odnosu na to da li je dijagnostikovana kod jednog ili oba roditelja ili je dalje koleno u pitanju itd. Prognoza shizofrenije sada je takva da se 1/3 potpuno izleči, 1/3 se ne izleči ali funkcioniše, a 1/3 je socijalno neuklopljena i ne može da se izleči – trećinsko pravilo. I to se međutim menja sa uvođenjem novih lekova, koji su kod ovog poremećaja od krucijalne važnosti. Međutim, genetska predispozicija ne postoji kod svih poremećaja i to niko ni ne tvrdi, već se kod mnogih upravo prvo isključuje i ikakav organski uzrok a ne samo genetika. I važno je podvući reč predispozicija, što znači da se shizofrenija ne prenosi automatski, već je verovatnije njeno javljanje u dodiru sa psihosocijalnim i drugim okidačima i stresom, u odnosu na osobu koja nema predispoziciju.

O protiv argumentaciji ovog filma i uopšte misije ove nevladine organizacije može se još štošta reći, no neki opšti zaključak mogao bi biti - da, zloupotreba ima svuda, kao i nestručnosti i nezainteresovanosti, kršenja etičkog kodeksa, ali to ne može diskreditovati psihijatriju i psihologiju kao nauke, niti opovrgnuti postojanje mentalnih poremećaja niti lekove koji se u ovoj praksi koriste kao štetne per se. Štaviše, ovakva filozofija pre može voditi u još veći strah, nepoverenje i zaziranje od ovih profesija, što je po difoltu na uštrb osobe koja oseća tegobe. Stoga jedan proaktivan pristup prema sebi i svom mentalnom zdravlju jeste najbolje rešenje. Jer kao što nam se ne mora dopasti dijagnoza ginekologa ili kardiologa, pa je možemo proveriti na više mesta, isto važi i kada je reč o lečenju duše. Međutim, danas je interesovanje i sve veća afirmacija psihoterapije (koja je često u kombinaciji i sa lekovima) dokaz da se ljudi okrenuvši se ovom vidu pomoći zaista osećaju bolje i funkcionalnije i to je dovoljan reper za odbacivanje ovakvih sugestija kao u filmu "Psihijatrija industrija smrti".

Film se može pogledati na: http://youtu.be/ZAz2RcXEUoI

Hromoterapija -pseudonauka ili samo nezapadnjačka

2011-11-12T14:27:00.003+01:00

Hromoterapija ili kako se još naziva terapija bojama odnosi se na upotrebu boja i svetlosti u balansiranju psihičke, spiritualne, mentalne i emocionalne energije. Smatra se antičkom formom lečenja, koja verovatno datira od indijske prakse Ajurvede. Ipak, često se označava kao pseudonaučni ili alternativni medicinski metod.

Interesovanje za hromoterapiju datira još od Avicene u 11. veku (mada je o teoriji boja pisao još Aristotel), preko Paracelzusa i Mesmera da bi se posle dugog perioda stagnacije, interesovanje povratilo opet u 19. veku i traje i danas.

Verovanje iza hromoterapije je da boje mogu uzrokovati predviđajuća raspoloženja il emocionalne promene kod ljudi. I većina ljudi će se i složiti da određene boje doživljavaju kao tople, energetske ili druge kao hladnije. Hromoterapeuti povezuju boje sa sedam spiritualnih centara ili čakrama, koje su odgovorne za magacioniranje i distribuciju informacija. Takođe je svaka čakra u vezi sa nekim od primarnih elemenata: zemljom, vazduhom, vatrom ili vodom, kao i sa odrešenim organom ili biološkim sistemom. Po hromoterapiji do stresa dolazi kada ove boje nisu u balansu.

Prva čakra poznata i kao muladhara, locirana je u osnovi kičme i u vezi sa našim bazičnim mehanizmima za preživljavanje. Poremećaj u ovoj čakri smatra se da može prouzrokovati rak, leukemiju i u većini slučajeva nedostatak vitalnosti. Boja prve čakre je crvena.

Druga čakra, nazvana svadisthana, locirana je ispod pupka i uvezi je sa jetrom, stomakom i utrobom. Boja je narandžasta.

Treća čakra ili čakra solarnog pleksusa, nalazi se u osnovi grudne kosti i u vezi je sa emocionalnim životom. Poremećaj u ovoj čakri može urokovati dijabetes, hepatitis ili čir. Boja je žuta.

Četvrta čakra ili čakra srca je ona kroz koju volimo. Ovo je mesto gde energija iz zemaljske ravni biva transformisana u spiritualnu kroz saosećanje i ljubav. Njena boja je zelena, što bi iz psihološke perspektive trebalo da simbolizuje proleće. Svi hromoterapeuti se slađžu oko toga da zelena regeneriše ošećena tkiva.

Peta čakra ili čakra grla je za komunikaciju. Njena boja je plava, najlekovitija od svih boja.

Šesta čakra nazvana ajna, poznata ikao treće oko je centar intuicije, locirana između obrva i u vezi sa pituitarnom žlezdom ili hipofizom, koja koordiniše endokrini sistem. Mnogi povezuju ovu žlezdu sa internim satom u našem telu, te je fenomen starenja vezan za rad hipofize i prema tome za tok energije kroz ovu čakru. Njena boja je indigo.

Sedma čakra ili Čakra Hiljadu Latica je locirana u gornjem delu glave i ostavruje komunikaciju sa kosmičkom energijom, tako da njenim aktiviranjem osoba može sticati mudrost i spiritualno prosvetljenje. Njena boja je bela ili magenta (purpurno crvena).

U osnovi hromoterapije je i verovanje o lekovitom dejstvu sunca i svetlosti, koje je oduvek prepoznavano kao izvor čovekovog blagostanja i izvor života. Svetlo je identifikovano kao primarna lekovita energija a različite boje sa korisnim formama tog svetla. Smatra se da svetlo može biti aplicirano na telo kroz izvesne sunčane kupke pod različitim bojenim filterima ili kroz artificijalni izvor svetlosti koji usmerava obojeni zrak na izloženu kožu. Drugi načini su i meditativne tehnikekoje započinju imaginacijom određene boje i zamiljanjem kako prožima dah itd.

U literaturi na ovu temu mogu se pronaći i vrlo detaljni recepti upotrebe hromoterapije kod raznoraznih smenji počevši od glavobolja do kombinovanja sa yogom i dijetom.

Govori se o sedam boja koje emituje sunce i koje imaju terapeutsko dejstvo koje telo može da absorbuje.

Bojopunktura bila bi specijalizovana forma kolor terapije, koju je razvio neački akupunkturista Peter Mandel. Uključuje nanošenje boje i svetla na akupunkturne tačke tela. I aplikacija boja može imati idruge forme, uključujući bojene tkanine ili naočare, tretmane kupkama, dragim kamenjem, svećama (kombinacija sa aromaterapijom) itd.

Kaže se da hromoterapija obično nije primarna intervencija ali da je često komplementarna u intervencijama kod holističkih i prirodnjačkih terapeuta. Međutim, ne postoje pravi naučno zasnovani i empirijski dokazi koji bi posvedočili o efektivnosti ovih intervencija. Sve u svemu ne može se poreći da boje utiču na nas, no ipak izgleda da je još dug put do naših potpunijih saznanja o tome.

Reference:

Meditation Guidebook - Jose Lorenzo-Fuentes

Healing Powers of Chromotherapy: Using Colours to Cure Diseases - Hari O. M. Gupta

Understanding Controversial Therapies for Children with Autism, ADHD and other learning disabilities - Lisa A. Kurtz

The Encyclopedia of Religious Phenomena - J. Gordon Melton

Color Healing: Chromotherapy - Health Research Staff

RTS - jednake šanse za sve?

2011-11-10T14:39:00.000+01:00

U utorak, 15. novembra u Beogradu, nastavlja se konkurs RTS-a "Tražimo sto mladih stručnjaka za 21. vek". Čak 10 000 od 17 000 prijavljenih kandidata tada bi trebalo da polaže test opšte kulture i informisanosti. Ali da li su uslovi testiranja isti za sve?

U okviru ove zaista pozitivne inicijative Nacionalnog servisa da zaposli 100 mladih stručnjaka u budućem periodu, pomenuto testiranje je tek druga faza selekcije kandidata koji su zadovoljili osnovne uslove konkursa. Impozantan broj zainteresovanih za rad u RTS-u svakako ima veze sa tim da je konkurs bio usmeren ka širokom spektru različitih profesija, ali i o kredibilitetu koji RTS (i dalje) ima. Najuspešnijim kandidatima će u finalu konkursa biti ponuđena plaćena tromesečna praksa a po njenom isteku i na "osnovu stručnosti, znanja i radnog elana" i stalni posao. ALI, da bi neko postao najuspešniji kandidat trebalo bi prvo da dođe u Sava centar. Zašto ovaj uslov nije jednak za sve:

Prvi i najvažniji segment, u ovoj zemlji pogotovo, tiče se finansija. Da bi neko ko ne živi u krugu dvojke ili šire rečeno Beogradskog pašaluka došao na ovo testiranje potrebno je da iz svog nezaposlenog ili studentskog džepa odvoji, za naše prilike, nezanemarljive pare. Konkretno iz Niša to bi značilo dvadsetak evra (što je svota sa kojom mnogi žive po nedelju dana, verovali ili ne). Naravno, bilo bi sumanuto očekivati da RTS refundira putne troškove tolikom broju ljudi.

Druga stvar tiče se vremena. Svako ko bi putovao u susret ovoj šansi morao bi da žrtvuje više vremena nego neko ko tu već živi. Pogotovo ako je kanditat ili kandidatkinja u terminu od 8h ujutru, to bi značilo da treba da krene možda i pre svitanja ka svom cilju. Ovo naravno uslovljava psihofizičke sposobnosti osobe koja treba da se podvrgne testiranju o čemu se govori u svim udžbenicima psihologije koji se tiču ove tematike. Ukoliko bi osoba želela da izbegne ovaj efekat, morala bi onda da dan ranije pristigne u prestonicu, što nas opet vraća na resurs - novac (za smeštaj) ili resurs - prijatelji (verujte da ima ljudi koji nemaju nikog dovoljno bliskog u Beogradu da kod njega spavaju). Uzmimo i činjenicu da neko na taj dan (baš je morao da bude radni) zapravo treba da radi ili polaže ispit i slično. Veća je verovatnoća da će poslodavac odobriti odsustvo na par sati nego na dan ili dva, odnosno da će student možda stići na obe lokacije.

Treći i psihološki faktor koji ne ide u prilog "došljacima" je element poznate sredine, jer je naučno dokazano da se bolji rezultati postižu u sredini koja nam je fizički poznata i gde zbog toga osećamo veću sigurnost. Dodavši tome i snalaženje pridošlog kandidata da dođe do lokacije i anksioznost koja uz to ide, reklo bi se da nekima i ovaj faktor može biti od značaja.

Naravno, moglo bi se reći da neko ko nije u stanju da prevaziđe ove poteškoće i nije za novinara (mada se ne traže samo novinari...) i da su slični uslovi i kada se polaže prijemni ispit za fakultete. Međutim, razlika je u tome što fakulteti i nemaju nacionalni karakter pa s tim ni neku vrstu odgovornosti, za razliku od nečega što je Nacionalni servis cele zemlje. Potom, moglo bi se reći da su svi gorepomenuti faktori zanemarljivi i da će se jako motivisan pojedinac ili pojedinka snaći bez problema. Da li bi to onda značilo da su ljudi van Beograda motivisaniji? I zašto bi morali da se "snalaze"? Jer tu je upravo ključ pitanja jednakih šansi za sve.

Uzevši u obzir da je RTS Nacionalni javni servis (..evropske Srbije) stiče se utisak da početni uslovi učestvovanja u ovom sjajnom konkursu i nisu baš jednaki za sve, što je česta praksa u Srbiji pa ni ne očekujemo drugačije. S tim u vezi nemoguće je ne povezati sve sa uvek aktuelnim problemom centralizovanosti zemlje. Da li je zaista toliko neizvodljivo, finansijski nedostižno i komplikovano bilo na neki način ispoštovati svekandidate iz Srbije omogućavanjem jednakih početnih uslova, organizovanjem simultanog testiranja u bar tri centra u različitim delovima zemlje? Posebno imajući u vidu da možemo očekivati da svako izađe u susret RTS-u u vidu logističke i druge podrške.

Verujem da će visoko motivisani kandidati iz ostatka Srbije doći na ovo testiranje, ali je svakako i činjenica da pomenute teškoće mogu za mnoge delovati demotivišuće, posebno uzevši u obzir da bi dalja prolaznost na konkursu značila dalje ponavljanje istih preduslova, pošto nema razloga da verujemo da bi se dalji tok selekcije odvijao drugde (mada je za taj deo to i logičnije obzirom da je i radno mesto u Beogradu ako ne računamo eventualno zapošljavanje dopisnika?).

Moguće je da ni u drugim zemljama nije mnogo drugačije, kao i da je ovo "kalimero" pristup jedne provincijalke, no u konkretnom slučaju, sa sve realnim sagledavanjem, čini se da je bilo moguće napraviti mali korak ka jednom boljem, demokratskijem društvu, gde socijalna pravda i jednakost nisu samo deklarativne i gde smo mogl izbeći pomirljivu rečenicu "pa to je život" ili "to je tako u državi Srbiji".

Šta gledam, a šta vidim

2011-10-16T15:45:00.000+02:00

Eksperiment „Nevidljiva gorila“ otkriva nam dve stvari: da propuštamo, ne registrujemo mnogo toga oko nas i da čak nismo ni svesni koliko toga prolazi mimo nas.

Poznato je takođe, kao što kaže stara poslovica i da „čovek i pas ne vide na isti način jedno isto drvo“, odnosno da i istu stvar možemo videti na drugačiji način.

Tu su i optičke iluzije kao dokaz, da često uopšte i ne vidimo neke stvari objektivno, već im pridajemo značenje u skladu sa svojim iskustvom i zakonima percepcije.

Imajući na umu koliko je razlika i potencijalnih neslaganja oko jednostavnih stvari kao što je viđenje fizičke stvarnosti, ako povučemo paralelu sa manje opipljivim pojmovima nije iznanađujuće da tako često drugačije „vidimo“ i apstraktnije pojmove poput ljubavi, prijateljstva, politike, morala, pravde itd.

Photos: (c) cartoonstock.com, theinvisiblegorilla.com, moiilusions.com

Tehnike persuazije

2011-10-13T14:26:00.002+02:00

Svako od nas našao se je i svakog dana se nalazi u situaciji da od nekoga nešto traži ili je potrebno malo nagovaranja na neki poduhvat – bilo da je to “malo ohrabrivanja” prijateljice da pođe sa nama negde, ili nagovaranje profesora da nam da veću ocenu, ili su u ptanju odnosi roditelj-dete. Nekada to zovemo nagovaranje, nekada reklamiranje, lobiranje, zagovaranje, nekada su u pitanju benigne stvari svakodnevnog života, a persuazija može ići i do mnogo većih razmera i društveno šireg opsega. Često ni ne razmišljamo o svojim načinima persuazije kao posebnim tehnikama i metodama, već se služimo njima nesvesno i spontano. S druge strane u brojnim profesijama, one su razrađene do detalja i osnov su poslovanja. Evo jednog kratkog pregleda mogućih tehnika persuazije, od kojih ćete neke sigurno prepoznati i kod sebe. Neke mogu delovati naivno i sigurno je da ne "pale" uvek ili kod svakoga, no nije naodmet znati ih.

Sekvencijalni zahtevi su grupa persuazivnih metoda koji će zavisiti od samog zahteva i persuazivnih izjava koje se iznose u specifičnoj sekvenci. Određenh broj ovih metoda, posebno FITD/DITF zadobile su posebnu akademsku pažnju.

Foot In The Door (FITD) /Nogom u vrata/: Daje se mala ponuda koja se onda poveća.

Pr. Osoba na ulici pita za pravac i dobija informaciju. Onda pita da se malo pođe s njom kako se ne bi izgubila. Na kraju, vodić je odvodi do kraja njene destinacije.

Door In The Face (DITF) /Vrata u lice/: Uzrokuje se odbijanje zatim se pravi prava ponuda. Ovo je verovatno umnogome poznato tinejdžerima, kada se traži više novca ili duži izlazak u grad od onog što se želi, kako bi se u drugom pitanju zapravo dobilo ono što je cilj koji je recimo manje nova cod prvobitne potražnje ili kraći izlazak.

Pr. Imaš li da mi pozajmiš 1000din? Ne. Imaš li bar 100? Da.

Baith-and-switch /Mamac i obrt/: Sjajna ponuda koja se nikad ne dešava.

Pr. Prodavac prvo pokazuje proizvod koji je prosečan sa jako niskom cenom. Jednom kada je kupac “zagrizo” on prodaje skuplji proizvod.

Low-ball /Niska lopta/: Ponuda je isprva atraktivna, onda postaje realna.

Pr. Prodavac prvo nudi knjigu po jednoj ceni. Kada je kupac pristao, on daje uz izvinjenje drugu cenu koja je veća. Ljudi se obično ne bune, ako razlika nije neprstojno veća.

That’s not All (TNA) /To nije sve/: Dodaje se dodatna vrednost. Ovaj princip poznat nam je iz tele šop prodaja u kojima uz glavni proizvod koji se nudi obavezno idu i “pokloni”.

Pr. Gospodine, vidim da ste danas loše tretirani i ja ću se postarati da sve bude ok. Prvo, pozvaću servisni tim. Onda ću razgovarati sa menadžerom i pobrinuću se da Vas pozove danas. Da li Vam je to u redu?

Fear-then- Relief (FTR) /Zaplaši pa popusti/: Zaplašiti pa spasiti.

Pr. Šef je dolazio dok nisi bio tu i pitao je gde si. Ne brini, smislio sam dobar izgovor. Možeš li ti da me pokriješ? Ide mi se kući ranije.

Heart, Head, Hands /Srce, Glava, Ruke/: Prvo emocije, pa racio, pa akcija. Prvo se daje emocijama potkovana izjava sa kojom će se osoba lako složiti, posebno ako udara na njene vrednosti. Onda se daju argumenti in a kraju se osoba poziva na neko delanje.

Pr. Možeš li da veruješ! Planiraju da zatvore biblioteku! Zar to nije strašno? Kako će naša deca da čitaju? Šta je sa starima? Mi ćemo protestvovati sledeće nedelje. Možeš li da pomogneš?

Ova tehnika persuazije je zakonom zabranjena :)

Persuazivne tehnike pominju se i u okviru neuro-lingvističkog programiranja (NLP). Evo nekih smernica koje proističu iz ove perspective:

Obratiti pažnju na koji način osoba procesuira informacije, d ali je vizuelni, auditivni, kinestetički tip. Ako osoba kaže “Vidim” u smislu shvatanja, obraćajte joj se sa “Možeš sada videti kako..”. Ako nagovaramo partnera na odlazak na more, postoji razlika u tome da li ćemo reći: “Osećaćemo sunce na leđima” ili “Bićemo na sunčanim plažama” ili “Slušaćemo talase noću”, u zavisnosti od toga koji je tip procesuiranja dominantan.
Koristiti ime osobe (i to na način kako se njoj sviđa kad je reč o nadimcima ili akcentima).
Koristiti motivišuće reči poput: “danas”, “sada”, “učini to”. Reći “razmisli o tome”, recimo, nije poziv na akciju.
Koristiti njihove reči. Persuazija je lakša kada govormo istim jezikom.
Kada su ljudi povezani, pažljivo slušaju i slično, često će kao u ogledalu ponavljati neverbalno ponašanje i položaj tela. Promenom položaja (ne upadljivo svakako) može se proveriti da li je takva veza ostvarena.

Mogući načini persuazije su brojni i pored nabrojanih mogu uključivati i ponavljanje poruke, laskanje, reuokviravanje (pogled na stvar iz drugog ugla), korišenje autoriteta (kao u ranije opisivanom Milgramovom eksperimentu) i tako dalje. Umnogo će od individualne percepcije morala i komunikacije zavisiti koje od njih koristimo, kada i da li uopšte. U svakom slučaju nije loše biti ih svestan, na kojoj god da smo strani u komunikaciji.

Reference: Changing Minds, Increase Brainpower

Prevedeno i prilagođeno: (c) Primenjena Psihologija

Persuazija - manipulacija ili "svi mi to radimo"

2011-10-12T15:39:00.000+02:00

Da li je persuazija ubeđivanje ili prosto pomažemo drugima da nezavisno odluče da smo u pravu? :)

Odgovor na ovo pitanje verovatno leži u samom kontekstu, cilju i načinima kojima se služimo. Persuazija se svakako u prvim asocijacijama može vezati za advertajzing, politiku i vrlo često manipulaciju. Internet je zapravo prebukiran raznoraznim savetima, seminarima i knjigama koje su usmerene ka prodavcima, komercijalistima i onima u “piramida” marketingu, kako da što bolje i uspešnije prodaju svoj proizvod ili prošire svoju mrežu ljudskih resursa. Često smo i sami bili svedoci rogobatnih pokušaja persuazije u ovom smislu, ali ove poruke mogu biti i daleko sofisticiranije tako da i nismo svesni da utiču na promenu našeg ponašanja ili mišljenja.

Razlika je često u tome što smo kada je reč o javnoj sferi poput reklama i političke persuazije negde svesni ovakvih motiva u komunikaciji, a i sam cilj nije obično skriven. Odnosno, naravno da se u političkim kampanjama poziva na – “glasajte za nas” cela kampanja služi tom cilju, ili naravno da proizvođač praška za veš poručuje “kupi moj proizvod”. Način, odnosno persuzivne poruke sadržaće u tim slučajevima onda razloge, argument koje bi bile motivacija ili odgovor na pitanje – “a zašto bih?”, apelujući na emocije, kogniciju ili identifikaciju. U privatnoj sferi komunikacije, teže je često prepoznati persuaziju kao takvu zato što nam nije nužno poznat cilj druge strane. I u toj sferi postoji bezbroj priručnika prigodnih naslova tipa “Kako dadobijete sve što želite” i slično. Manipulacije su naravno moguće u obe sfere.

Ono što je zajedničko svim porukama te vrste je da apeluju na ipak NAŠE unutrašnje resurse, bilo to vaspitanje, moral, vrednosti, emocije, kognicija, način života, iskustvo, potrebe, aspiracije ili štogod drugo. Ključ je u tome da je odluka na nama.

U kontekstu promena ponašanja ili načina razmišljanja, persuazija nije uvek negativna, kako je često doživljavamo, uzevši za primer recimo persuaziju da se ostavi pušenje, da se reciklira, da se ne zloupotrebljava alkohol, da se uči, da se bude tolerantan itd. Takođe, uvek je ok biti otvoren za nove poglede i argmente, naravno i promena stavova je često dobra stvar. Negativni aspekt javlja se onda kada se ustvari osobe zloupotrebljavaju, dovode u zabludu, lažu, zavaravaju i slično. Primer za to bi bila recimo persuazija za korišćenjem nekog farmaceutskog proizvoda uz prećutkivanje o nus pojavama ili pak njihovo negiranje.

No, dobar deo odgovornosti ipak je i na onome ka kome se persuazivna poruka upućuje, što znači da i sami treba da znamo da postavljamo pitanja i ispitamo ponuđene promene. S tim u vezi, ima i ljudi koji uprkos nekongruentnosti koju doživljavaju u ovakvim porukama ili pokušajima, neuverenosti ili zapravo nedostatku želje za promenom-kupovinom-nekim delanjem – ipak pristaju. Prost primer je “morala sam da kupim nešto, samo da odem odatle”. Ovakav tip problema karakterističan je za osobe koje ne umeju da kažu NE, odnosno koje treba da porade na svojoj asertivnosti, kako bi izbegle potonje nezadovoljstvo usled pristajanja na stvari koje suštinski ne žele. U privatnoj sferi dobar primer bilo bi pristajanje na seksualne odnose na primer.

Celo područje persuazije zapravo je prilično klizavo kada je reč o interpersonalnoj komunikaciji i umnogome na pojedinčevom shvatanju moralnosti, etike i uopšte životnih shvatanja. Kada ćemo se i da li (a to nekad činimo i neplanski i nesvesno) koristiti tehnikama persuazije (o kojima će naknadno biti reči) kada želimo da nekoga izlobiramo za nešto, zavisiće dobrim delom od nas samih kao ličnosti ali i od onoga ka kome smo usmereni i njegove interepretacije (ne)dozvoljenih sredstava komunikacije.

Svetski dan mentalnog zdravlja: apel za investicijama

2011-10-09T17:22:00.001+02:00

Svetski dan mentalnog zdravlja obeležava se 10. oktobra širom planete. Ova tradicija inicirana je 1992. godine od strane Svetske Zdravstvene Organizacije (SZO). U nekim zemljama deo je nedelje posvećene povećanju svesnosti o mentalnim bolestima.

Mentalno zdravlje se definiše kao stanje blagostanja u kome svaki pojedinac ostvaruje svoj potencijal, može da se nosi sa normalnim stresovima života, može da radi produktivno i plodonosno , i u stanju je da doprinosi svojoj zajednici (SZO).

Ovo je dan za globalnu edukaciju i zagovaranje mentalnog zdravlja. Trebalo bi da promoviše otvorenu diskusiju o mentalnim
poremećajima, ulaganjima u prevenciju, promociju i servise podrške, doprinoseći podizanju javne svesti o problemima mentalnog zdravlja. Ovogodišnja tema ovog dana, kako je SZO najavila je “Investiranje u mentalno zdravlje”, jer su, kako se smatra, finansijski i ljudski resursi alocirani za mentalno zdravlje neadekvatni, posebno u zemljama sa niskim dohotkom.

Činjenice:

Depresija je vodeći razlog onesposobljenosti širom sveta
33% zemalja nemaju budžet za mentalno zdravlje
1 od 4 ljudi će u nekom trenutku života biti pogođeno mentalnim poremećajem
Svakih 40 sekundi neko izvrši samoubistvo
4 od 5 ljudi sa mentalnim premećajem u zemljama u razvoju ne dobija lečenje
Skoro 50% svih mentalnih poremećaja počinje pre 14. godine života
2.5 miliona smrti godišnje dogodi se zbog zloupotrebe alkohola
50 miliona ljudi širom sveta imaju epilepsiju
(Izvor: SZO)

Na ovaj problem osvrće se i naša Nacionalna strategija u oblasti mentalnog zdravlja i akcioni plan (usvojen na sednici Vlade od 19.01.2007. godine) gde se konstatuje da su mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja na drugom mestu najvećih zdravstvenih problema stanovništva (posle kardiovaskularnih poremećaja). Suprotno potrebama, stanje ljudskih (profesionalnih) resursa je sledeće: na 100.000 stanovnika ima 2.7 psihijatara, 9.93 neuropsihijatara, 2.3 psihologa, 1.57 socijanih radnika i 21.55 medicinskih sestara/tehničara.
Mentalno zdravlje je neodvojivi deo opšteg zdravlja i ljudsko pravo. Izgleda da se toga treba prisetiti češće, a ne samo 10. oktobra, ako uopšte i tada.
U našem gradu program u okviru kampanje “365 dana za mentalno zdravlje”, koju su pokrenuli Ministarstvo zdravlja Republike Srbije, Karitas Srbije i Karitas Italije, je sledeći (na istom linku dostupan je program i za druge gradove):

06.10.2011.
Od 11.00h: Finalno sportsko takmičenja u šahu, stonom tenisu i pikadu (Služba za zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici, ul. Radnih brigada, br. 26, Niš)
- Svečano proglašenje pobednika, dodela nagrada
- Koktel
07.10.2011.
Od 10.00 do 16.00h: Promocija mentalnog zdravlja i antistigma kampanja
- Park Svetog Save kod sata
- Obrenovićeva ulica, raskrsnica sa ulicom Nikole Pašića
Od 12.00h - Aukcijska prodaja slika i radova pacijenta i terapeuta(Služba za zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici, ul. Radnih brigada, br. 26, Niš). Radovi se mogu razgledati od 11h.
10.10.2011.
Centralno obeležavanje Svetskog dana mentalnog zdravlja
10.30h – Koktel dobrodošlice u Vili
11.00 - 12.00h – Organizovana poseta bolnici, obilazak Prinčeve vile i Odeljenja centralne psihosociorehabilitacije
12.00h – Muzičko-scenski program pacijenata (Dom kulture)

Bestseleri pop psihologije - a nisu za plažu

2011-09-27T19:19:00.000+02:00

Neki podaci ukazuju da self-help knjige, knjige iz popularne psihologije i uopšte one koje se obraćaju čovekovim psihološkim sposobnostima, motivaciji, komunikaciji, vezama itd. čine 10% svih bestselera, koji ne spadaju u fikciju. Ponekad se i ove kategorije različito odvajaju i klasifikuju ali im je zajedničko istraživanje unutrašnjih resursa čoveka. Zasigurno da je u mnogima od njih ova nauka pojednostavljena, da se bazične ideje često ponavljaju ili da se nude instant rešenja za sve probleme. Sa druge strane postoje i one koje itekako vredi pročitati što su i učinili milioni ljudi širom sveta, a neke od njih obrađuju se i na raznim studijskim grupama.

Napomena: Potonji izbor je subjektivnog karaktera, nije „top 5“ ili nešto slično i dalji komentari su dobrodošli.

Emocionalna inteligencija – Danijel Goleman

Goleman svakako nije bio prvi koji je govorio o emocionalnoj inteligenciji, odnosno o ovoj tematici tragovi vuku još od Darvina, a mogli bismo reći i od grčkih filozofa u jednom širem smislu. Ipak, ova knjiga je revolucionarna u smislu pokretanja diskusije na ovu temu i inspiracije za mnoga slična izdanja i istraživanja fenomena za koji skeptici i dalje tvrde da je diskutabilan. Knjiga je napisana sa novinarskim umećem a potrepljena činjenicama, primerima i samim obrazovanjem autora. Uspeh je doživela ne samo među „običnim“ čitaocima, već i u širim krugovima psiholoških i srodnih nauka, kao i u biznis sektoru. Zanimljivo je da su i nastavci ove knjige takođe jako uspešni. Od neurofizioloških objašnjenja, preko konkretnih emocija i preporuka za implementaciju emocionalne inteligencije u širi društveni kontekst, knjiga uvlači čitaoca u sebi navodeći na preisptivanja. Zapravo, knjiga je toliko poznata da nema potrebe previše govoriti o tome.

Koju igru igraš – Erik Bern

Naslov ove knjige je može se reći možda i poznatiji od imena samog autora, koji je tvorac transakcione analize. Knjiga se pojavljuje 60ih godina prošlog veka i svojim uspehom započinje bum popularne psihologije. Iako pisana jako pristupačnim stilom (izuzev možda nekoliko desetina stranica na početku), „Koju igru igraš“ je od velike koristi ne samo rekreativnim čiaocima već i onima koji imaju nameru da se bave psihoterapijom, a posebno transakcionom analizom (da ne kažem bukvar). Knjiga govori, kako i sam naslov kaže o psihološkim igrama koje su česte u ljudskoj komunikaciji, pružajuči uvid u osnovne postavke TA, sa živopisnim primerima. Pored ove Bern je široj javnosti poznat i po knjizi „Šta kažeš posle zdravo“. Obe knjige su zapravo štiva kojima se čitalac može više puta vraćati i učiti o sebi i drugima, odnosno ljudskoj komunikaciji i psihologiji.

7 navika uspešnih ljudi – Stephen R. Covey

„7 navika“ je knjiga koja je možda daleko poznatija u biznis krugovima, menadžmentu ili kao self-help literatura, nego kao psihološki bazirana knjiga. Ipak, ideje koje Covey u njoj iznosi imaju itekako dodira sa psihologijom, odnosno neke ideje su potpuno sinonimne savremenim školama psihoterapije poput lokusa kontrole, referentnog okvira, mape stvarnosti i teritorije itd. Objavljena je 1989., prevedena na 38 jezika i prodata u više od 15 miliona primeraka (na stranu downloadi sa torenta i sl). Naravno i ova knjiga ima svoje komercijalne nastavke. Primeri i priče iz ove knjige često se koriste na treninzima o upravljanju vremenom, poput matrice hitno-važno, recimo, kao i drugim usavršavanjima koja se tiču određivanja prioriteta i ličnog rasta i razvoja u različitim setinzima.

Tajna – Rhonda Byrne

Ova knjiga je novijeg datuma, i zapravo je follow up istoimenog filma, mada je sama ideja donekle poznata i može se reći i da predstavlja dobro struktuirani omaž ranijim autorima kojih se lako setimo ako znamo da je glavna poruka – naše misli i osećanja privlače ono što nam se događa i kako nam život izgleda. U ovoj knjizi koncept je nazvan „zakonom privlačnosti“ (Džozef Marfi je sličnu ideju oblikovao kao „moć podsvesti“ u istoimenoj knjizi). Sve u svemu, akcenat je na unutrašnjem lokusu kontrole, ličnoj odgovornosti i optimizmu, koliko god da sama ideja možda zvuči previše naivno. Film je možda čak i bolja preporuka od knjige obzirom da je više kanala komunikacije na taj način uključeno u primanje poruke. Onima koji više vole naučno utemeljene savete i preporuke, možda „Tajna“ i neće leći baš najbolje, no kao što autorka tvrdi (parafrazirano) – „ne moramo znati ni kako dobijamo struju u sijalici u sobi tj.svetlost, da bi se time koristili, pa isto važi i za zakon privlačnosti i ’rad Univerzuma’“.

Zašto muškarci vole kučke – Šeri Argov

Da, naslov zvuči vrlo „plažno“ i mora se priznati da sama knjiga, iako neverovatno popularna, ima elemente banalnosti. No ipak, ispod vela komercijalnosti i instant saveta krije se zapravo dublja poruka upućena ženama čija se suština ogleda u negovanju samopoštovanja, vrednovanja sebe i pozicije „ja sam OK“, koja ženama ume da bude strana u muško-ženskim odnosima. Na osnovu mnogobrojnih razgovora sa muškarcima, autorka nudi ženama drugačiju perspektivu za ponašanje i razmišljanje kada je u pitanju problematika emocionalnih veza u kojima mnoge žene imaju tendenciju da uzimaju ulogu „krpe“. Knjigu svakako ne treba shvatiti doslovce (kao uostalom retko koju), ali u njoj se nesumnjivo kriju za mnoge vredni uvidi i drugačija direkcija u mišljenju. Ovu knjigu navodim upravo stoga što zvuči površno, a zapravo odskače od uobičajene literature tog tipa. Naravno, ima i nastavak.

Među knjigama u kojima se provlače psihološke ideje ili koje su pak čisto psihološka literatura a masovno su prepoznate treba svakako spomenuti i autore poput Irvina Jaloma („Kad je Niče plakao“, „Krvnik ljubavi“, „Lečenje Šopenhauerom“..), Skot Peka („Put kojim se ređe ide“), Brajana Trejsija („Maximum Achievement“). Potom klasike poput Frojda, Junga, Maslova, Rodžersa, Frankla, Eriksona.. Ali i romanopisce koji su se dotakli psihologije i spiritualnosti poput Hesea ili Kastanede.

Kada je reč o domaćim savremenim autorima vredelo bi spomenuti i Zorana Milivojevića, Jovana Marića, Vladetu Jerotića i Nebojšu Jovanovića, koji su se, svako iz svoje perspektive, dotakli u uvodu pomenutih unutrašnjih resursa, koje nas sve zanimaju manje ili više.

Žene u politici kroz naočare stereotipa

2011-09-26T18:16:00.003+02:00

Muško-ženski odnosi reflektuju se i kroz doživljaj tradicionalno muških profesija, a jedna od njih je i bavljenje politikom. Na možda ne toliko očigledne načine, kao kad je reč o zastupljenosti žena među donosiocima odluka i vladajućim telima, ovi stereotipi postoje i u medijskom prikazu žena koje se bave politikom, i to i u visoko razvijenim zemljama sa dugogodišnjom tradicijom demokratije. Suvišno je govoriti o tome koliko je za ovu specifičnu profesiju medijski pristup značajan, u odnosu na neke druge, koje nemaju taj segment eksponiranja u svojoj suštini.

Evo nekih podataka:

O zastupljenosti u medijima: Glavni rezultati istraživanja 1995. koje je sprovedeno od strane Global Media Monitoring Project-a (GMMP), pokazalo je das u žene tek u 17% slučajeva, a muškarci u 83% - subjekti vesti na radiju, televiziji i u novinama, tokom jednog izabranog dana. Pet godina kasnije, 2000. godine, ovi rezultati su skoro nepromenjeni: žene u svetskim medijima u jednom danu bile su tema vesti u samo 18%, a muškarci 82%.
Komparativno evropsko istraživanje koje je uključivalo Dansku, Italiju i Letoniju, ističe da je tradicionalna podela tema od značaja između žena i muškaraca i dalje prisutna u štampi i na televiziji. Ženama se dodeljuju teme poput ljudskih odnosa, porodice, zdravlja i socijalnih pitanja, dok se muškarcima dodeljuju teme poput politike, ekonomije itd (Brikse, 2004).
Rezultati GMMP-a potvrđuju tendenciju medija da identifikuje žene u terminima njihovog bračnog ili porodičnog statusa, dok su muškarci češće identifikovani prema svojoj profesiji ili poziciji u društvu (Spears & Seydegart, 2000). Jedan poznat i očigledan primer je navod iz članka u kome se opisuje da je “Slobodan Milošević došao u prisustvu supruge”, iako je dobro poznato njeno ime, kao i političko angažovanje, te se u ovakvim slučajevima ne može govoriti o anonimnosti kao razlogu ovakve konstrukcije rečenice. Pored toga, opšte je poznato da se samo ženama političarkama (ali i drugima) postavlja pitanje u duhu – “Kako uspevate da izbalansirate posao i porodicu i decu?”, što automatski govori o očekivanjima rodnih uloga.
Istraživanja sugerišu da su mediji skloniji da se fokusiraju na rodno utemeljene evaluacije stila i izgleda žena političarki nego muškaraca (Ross, 2000). To se dešava naravno na uštrb izveštavanja o onome što one zapravo imaju da kažu: takve preokupacije mogu voditi u trivijalizaciju žene i njenih dostignuća.

Kada je reč o percepciji birača i stereotipima koji ovde vladaju, istraživanje sprovedeno na Northwestern Univerzitetu 2008. godine, iznedrilo je sledeća saznanja:

Ovde su identifikovana dva psihološka atributa glasača koji verovatno doprinose političkom jazu između polova. Prvo, rodni stereotipi mogu uticati na sklonost birača da vrednuju više muškarce političare u odnosu na žene, prosto zbog toga što poseduju facijalne crte koje signaliziraju kvalitete koji se povezuju sa efektivnim liderima. Rezultat istraživanja pokazuju da glasači percipiraju lica muških političara kao kompetentnijih i dominantnijih, u odnosu na žene koje su percipirane kao atraktivnije i pristupačnije.
Drugo, obdareni intuitivnom heuristikom za izbor optimalnog partnera, birači mogu nesvesno primenjivati ovaj set osnovne heuristike prilikom donošenja drugih vrsta naizgled nepovezanih, ali važnih, društvenih odluka, poput one o glasanju. Iako izgleda na prvi pogled da se idealne lične karakteristike dobrog političkog lidera razlikuju u velikoj meri od onih koje čine dobrog partnera, kognitivni ostaci naše evolucione istorije nas mogu predisponirati rodnom pristrasnošću, koja je nekongruentna sa savremenim kulturnim idealima ravnopravnosti polova u političkom zastupanju i političkoj moći (Chiao, Bowman, Gill, 2008)

Stereotipi negiraju individualnost. Ne iskorenjuju se i ne menjaju lako. Ipak, znajući mehanizme njihovog dejstva i osvešćivanjem sosptvenih, nekad naočigled nevidljivo prisutnih, dopuštamo sebi veću slobodu izbora, veću objektivnost i smanjujemo otpisivanje potencijala, što svakako u oblastima od šire gdruštvenog značaja, poput politike, ima i šire efekte.

Reference:

Chiao JY, Bowman NE, Gill H (2008) The Political Gender Gap: Gender Bias in Facial Inferences that Predict Voting Behavior

Mervi Pantti , Literary review for the project Gender, Politics and Media: Challenging Stereotypes, Promoting Diversity, Strengthening Equality

© Primenjena Psihologija

Photo: (c) http://memory.loc.gov

Šta se devojčicama poručuje kroz junakinje Diznijevih crtaća?

2011-09-24T00:34:00.000+02:00

Mnogi/e od nas odrasli/e su na Diznijevim crtaćima, od kojih su većina adaptirane klasične bajke poznate širom planete. I iz njih smo učili/e.

U ovom kontekstu već se govorilo o uticaju zabluda i fatalističkih shvatanja ljubavi, kao i o instituciji “živeli su srećno do kraja života” (a ni pomena o pranju sudova, kreditima, preljubama i drugim raznovrsnostima bračne zajednice..), što konsekventno dovodi do implementiranja uverenja koja mogu toksično uticati in a naš sopstveni život.

Međutim, kada je reč o ovim popularnim bajkama, gde su neke u Diznijevoj interpretaciji prilagođene da imaju srećan kraj (čitaj brak) iako to nije bila prevashodna autorova namera (kao na primer Mala sirena) ili gde rekonstruišu istoriju (na primer Pokahontas), usvajali smo i potvrđivali i rodne uloge.

Šta se devojčicama poručuje kroz junakinje Diznijevih crtaća?

Budi lepa, tiha, smerna, vredna, nežna, poslušna, neguj, poštuj, nemaj grešne misli, spasi, budi stidljiva. Sve one koje su agresivne, direktivne, autoritarne i liderski raspoložene su ustvari veštice i negativni likovi. I naravno ružne su, pošto je zlo jelte uvek ružno?

Koji su glavni kvaliteti muških likova koji dovode do glavne “premije”?

Prinčevi.... mnogi čak i nemaju ime, već ih nazivamo samo Princ. Treba se prilagoditi njegovom svetu i uspeh je kad postanemo deo njega. Ovom setu prinčeva treba dodati i Petra Pana, koji je malo drugačije koncipiran lik, ali i dalje u okviru konvencionalnih stereotipa o muškarcima koji se potkrepljuju - odbija da odraste u prvom planu ono što je glavna asocijacija, ali u drugom i simbol svojevrsnog ničijeg zavodnika kojim su svi ženski likovi fascinirani (Vendi, Zvončica, sirene, Indijanka Tiger Lily).

Nesumnjivo je da, između ostalog, i ovakvi sadržaji kojima smo od detinjstva izloženi, iako možda ne sa primarnom namerom, ali ipak, šalju poruke i uče nas vrednostima, dostignućima i načinima ponašanja koji se tiču i rodnih uloga i kasnijih muško-ženskih odnosa u kojima učestvujemo.

Deca danas svakako imaju širi dijapazon i bajki i crtanih filmova i drugih sadržaja koji će uticati na oblikovanje njihovih shvatanja života. Neki od njih su možda bolji a možda i gori u odnosu na Diznijeve crtaće, koje svi toliko volimo. Ono što je izvesno je da kao što mediji kreiraju javno mnjenje, tako i sadržaji usmereni ka deci utiču na kreiranje mišljenja, te u ovom slučaju mišljenja o polu i rodnim ulogama, te znajući to možemo imati izbor, ukoliko smo u stanju da izađemo iz sopstvenog shvatanja srećnog kraja koji zavisi od postojanja Princa koga smo zaslužile: time što smo najlepše (Snežana), time što smo u stanju da se odreknemo svog sveta (Mala Sirena) ili svojom skromnošću i vrednoćom (Pepeljuga).

U ćorsokaku socijalne anksioznosti

2011-09-01T18:00:00.000+02:00

Ljudi neretko izveštavaju o raznim situacijama u kojima im je neprijatno, stide se, osećaju „neku vrstu straha“ ili ih izbegavaju da bi izbegli neprijatna osećanja.

Jedna žena mi je nedavno opisala svoj običaj da na rođendane, proslave i okupljanja dolazi ranije ili na vreme, jer ako bude kasnila svi će već sedeti, pričati, obratiti pažnju na nju kad uđe i stoga je sigurnije da dođe ranije i uspostavi neku sigurnost. Mnogo je primera i onih kojima je neprijatno da nepoznate ljude na ulici pitaju za pravac ili za vreme – „ne znam, nekako mi je glupo“ – mogu reći. Tu su naravno i razne prilike u kojima treba govoriti pred većim brojem ljudi, poput ispita i slično. I naravno, situacije u kojima treba prići suprotnom polu ili razgovarati. Sve te naizgled uobičajene situacije nekim ljudima padaju jako teško i oni savladani nabujalom anksioznošću odustaju od njih, što se odražava na razne segmente života negativno, hendikipirajući ih da vode kvalitetan život.

Iza svakog oblika anksioznosti kriju se iracionalna uverenja i strah od gubitka kontrole. Ona su vezana za precenjivanje teškoće i istovremeno podcenjivanje sposobnosti. Usled toga događaj, koji po svojoj prirodi i može biti objektivno težak za većinu ljudi, se katastrofizira, čime je rešavanje problema onemogućeno. Kod anksioznosti ipak postoji težnja da se izbegavaju situacije i stvari koje realno najčešće nisu opasne ili su sposobnosti za izlaženje na kraj minimizirane nerealno. Konsekventno osoba gubi samopouzdanje, a u konkretnom slučaju socijalne anskioznosti ne uspeva da ostvari preko potrebne socijalne veze.

U vezi sa poljuljanim samopuzdanjem i nesigurnošću koja je ovde prisutna, može se reći da ovakva osoba nema čvrstu i sigurnu sliku sebe kao vredne osobe koja je OK, baš kao i drugi. I pored rada na iracionalnim uverenjima, ovo je drugi segment čije jačanje može biti od pomoći ovim ljudima.

Osoba koja u osnovi zna da je OK može takođe osećati t r e m u, ali razlika je u u tome da nju trema i zabrinutost ne blokiraju da ipak uđe u određene situacije i radi određene stvari. Pa šta ako mi pukne čarapa ili se zacrvenim ili mi zadrhti glas? Pa šta ako me neko i odbije ili mu se ne dopadnem? Da li to umanuje moju vrednost kao osobe? Šta ako se spotaknem? Ako mi zakrče creva? Ako svi gledaju u mene? Da li to znači da nešto sa mnom nije u redu? Osoba koja zna da je suštinski OK zna da se takve stvari dešavaju i to ne obavezno, ulazi u koštac sa svojim strahovima i uči iz događaja. Naravno, lako je govoriti o tome, dok u realnosti osobama sa socijalnom anksioznošću ili fobijom treba više truda, upornosti i volje.

Smatra se, sa druge strane da ovaj poremećaj nije uvek uslovljen samo sredinom već i nasleđem. Smatra se recimo da su ove osobe dodatno osetljive na efekte serotonina, da je njihova amigdala pojačano aktivna ili da je u pitanju genetika. Opet, može se raditi i o traumatičnom iskustvu koje osobu uslovljava da se sličnih situacija boji, evocirajući to negativno iskustvo. Pored toga, ovakvo ponašanje i način reagovanja može se naučiti i u porodici.

Zanimljivo je da je socijalna anksioznost verovatnija kod ženskog pola, nego muškog, što nas opet može vratiti na uzročnike koji imaju veze sa kulturom, vaspitanjem i porukama koje se usmeravaju ka dečacima o snazi, istupanju, agresivnosti.

Socijalna anksioznost, iako može ostati i relativno lokalizovana, može se lako uvezati i sa zloupotrebom alkohola i droga kao mehanizmom prevladavanja ili sa druge strane sa simptomima depresije, paničnim napadima itd.

U radu sa ovom problematikom mogu se korisititi medikamenti ali je psihoterapijski rad od ključne važnosti. Tom prilikom, kao recimo u KBT-u, radi se na shvatanju veze između misli, osećanja i ponašanja, te podizanju svesnosti o tome da naše misli – a ne drugi ljudi ili situacije – određuju i kako ćemo se osećati i ponašati. Pored toga može se koristiti i tehnika preplavljivanja, kao i kod mnogih fobija, vizuelno ili in vivo. Učenje tehnika relaksacije i disanja takođe može biti od pomoći u tretmanu. No ipak od suštinske važnosti bio bi prevashodno rad na doživljaju sebe i interpretacija koje odatle slede.

Socijalna anksioznost je vrlo česta, ali je treba mešati sa anksioznošću koju svi ljudi ponekad osećaju i trpe, kao deo života. S druge strane socijalna anksioznost može umnogome ugrožavati svakodnevni život i stoga je preporučljivo raditi na ovom problemu, umesto izbegavanja i negiranja njegovog postojanja, jer promena je moguća a ključ je u vama.

(c) Primenjena Psihologija

Bukovski ili da li patnja uslovljava umetnost

2011-08-16T14:16:00.000+02:00

Na današnji dan rođen je Čarls Bukovski. Misiliti o tome u širem luku otkačinje pitanje da li su patnja, ludila, devijacije, ružna iskustva, detinjstvo koje nije detinjstvo i zloupotreba supstanci zaista pogon za umetnost koja će ostaviti traga...

Čovek koga često karakterišu kao šovinistu ostavio je iza sebe ipak pregršt dela koja se itekako čitaju, citiraju, a sa kojima se ljudi i identifikuju. Divne, emotivne pesme u kojima je jezikom običnog čoveka izražen duh dilema koje tinjaju u mnogima. A ipak, taj isti čovek imao je nesvakidašnje detnjstvo, ne baš adekvatno roditeljstvo, život prožet alkoholnim isparenjima, lutanjima, onim što nazivaju često u našeim krajevima možda i "boemskim životom" kad bismo povlačili neku paralelu. Da li je on bio srećan čovek? Čime je uslovljena umetnost koju je ostavio iza sebe? Da li bi je bilo da nije bilo sveg tog što je činilo njegov život?

Ovo pitanje može se na isti način postaviti i u slučaju Ejmi Vajnhaus. Štaviše, koliko god su ljudi voleli muziku ove pevačice, uoči njene smrti bilo je nemalo komentara koji odražavaju da se takva smrt i mogla očekivati usled jednog takvog stila života. Kao da se od umetnika i očekuje da žive netradicionalno i da eventualno i skončaju nesrećno. A opet, bez tog istog života koji je ona i opevala, da li bi bilo te slave, umetnosti, te emocije koja se možda ne može odglumiti ako se proživi na sopstvenoj koži?

Setimo se onda Van Goga. U okvirima shvatanja "običnog" čoveka, u to vreme, a i sada pogotovo, živeti na tuđi račun (kao što je on živeo o trošku brata koji ga je voleo i u njega verovao) nije baš neka poželjna karakteristika. O njemu se pretpostavlja i da je bolovao od epilepsije. A ono po čemu ga brojni laici možda i jedino znaju svakako je čin odsecanja sopstvenog uha. Život ispunjen neodobravanjem, neprepoznavanjem, bolešću, lutanjima... Da li bi bilo onih divnih slika da svega toga nije bilo i da je on živeo uobičajenim životom?

Ono što je sigurno je da je umetnost svakako u ogromnom broju slučajeva uslovljena ličnim iskustvima, emocijama ili celim životom stvaraoca. Zašto je patnja ta koja uvek više fascinira iz koje po mnogim autorima izranja mudrost, umetnost ili nešto što će večno opstati? Da li je ona pravilo ili omaž izuzecima koji veličinom svog dela čine da je tako tumačimo?

U tom kontekstu, ako je zadatak psihologije i psihoterapije da se ljudi osećaju bolje, srećnije, da ispune svoje potencijale - da li bi onda bila kontraproduktivna za gore pomenute i mnoge druge? Možda je Vladimir Stanojević pogodio u metu onim naslovom "Tragedija genija".

Zver

Moja zver dolazi popodne
Grize moju utrobu
Grebe moju glavu
Reži
Pljuje deo meneMoja zver dolazi popodne
Dok se drugi ljudi slikaju
Dok su drugi ljudi na izletu
Moja zver dolazi popodne
Preko prljavog kuhinjskog poda
I ceri mi seDok drugi ljudi rade svoje poslove
Što zaustavlja njihove misli
Moja mi zver dopušta da mislim
O njoj,
O grobljima i demenciji i strahu
I bajatom cveću i raspadanju
I smradu jalovog groma.Moja me zver ne ostavlja na miru
Ona mi dolazi popodne
I grize i grebe
A ja joj kažem
Dok se previjam, držeći se za utrobu:
Isuse, kako da te ikad objasnim
Njima? Onimisle da sam kukavica
Ali oni su kukavice, jer odbijaju da
Osete, njihova hrabrost je hrabrost
Puževa.Moju zver ne zanima moja nesrećna
Teorija – ona kida, žvaće, pljuje
Još jedan deo
Mene.Izlazim napolje, a ona me prati
Niz ulicu.
Prolazimo kraj dražesnih nasmejanih
Učenica
Kraj pekarskih kola
I sunce se otvara i zatvara kao ostriga
Gutajući na trenutak moju zver
Dok prelazim na zeleno svetlo
Pretvarajući se da sam pobegao,
Pretvarajući se da mi treba hleb
Ili novine,
Pretvarajući se da je zver zauvek nestala
I da su iskidani delovi mene
Još tu
Pod plavom košuljom i zelenim pantalonama
Dok sva lica postaju zidovi
I svi zidovi postaju nemogući.

What matters most is how well you walk through the fire (1999)

(c) Primenjena Psihologija

Spoljašnji izgled nije za potcenjivanje

2011-08-08T16:48:00.001+02:00

Iako unutrašnje vrednosti i ono što čovek radi u životu, kao i stavovi, ponašanje i različiti drugi kvaliteti, nose prevagu nad spoljašnjošću dugoročno gledano, ne možemo se zavaravati da i “fasada” ne utiče na tokove u našem životu.

Zapravo, ta “fasada” i jeste ono što prvo opažamo pri prvom kontaktu sa ljudima. Počevši od klasičnih stereotipa i predrasuda o visokom čelu (pamet), malim ušima (niži IQ), kratkoj suknji a velikom dekolteu (promiskuitet), naš spoljašnji izgled nesumnjivo šalje poruku u svet o nama, bez obzira na potencijalne načine tumačenja. Svoje prve zaključke o ljudima izvlačimo na osnovu spoljašnjeg izgleda, uključujući i fizičke karakteristike i ono što osoba demonstrira svojom odećom i drugim asesoarima. Vrlo često te prve impresije odrediće dalji tok komunikacije koliko god to možda nekad izgledalo nepravedno.

Spoljašnji izgled ipak nije preduslov za sreću, koliko god da ima svojih prednosti

Nekim ljudima priroda i geni dali su više poželjnih atributa a nekima manje. Kako se to procenjuje, objektivnost je u ovom smislu promenljiva kategorija i umnogome zavisi od društva i kulture i arhetipova koje nosimo. Međutim, ono što je bar u civilizavonim društvima utvrđeno kao objektivno privlačno obično podrazumeva simetrične crte lica, a kod žena i istaknut struk odnosno kukove, što je znak zdravlja i plodnosti.

Iako deluje da je onima koji su „bolje prošli“ po ovom pitanju lakše u životu, biti lep nije uvek prednost. Tačno je da lepi ljudi imaju više početnih šansi u nalaženju partnera, kao i to da im naklonost suprotnog pola može koristiti u više sfera života. Štaviše, neka skorašnja istraživanja indiciraju da postoji veza između IQ-a i fizičke atraktivnosti, što u percepciji posmatrača, ali i u realnoj značajnosti statističkih korelacija, i to više kod muškaraca nego kod žena. Bez daljeg podsećanja na to da će lepa žena preče dobiti piće u klubu, recku u prodavnici, da će kraće čekati u redu i da će joj fizički izgled na mnoge načine olakšati život, postoji i druga strana medalje.

Ono što verovatno ume da bude frustrirajuće za ove ljude je svakako simplifikacija na fizički nivo i zanemarivanje drugih kvaliteta, po tipu – lepa mora da bude glupa, pametna mora da je ružnjikava. No, kako nakon prve impresije svako ima priliku da prikaže i svoje „netelesne“ strane, ove zablude je obično moguće srušiti. Daleko veći problem za lepe ljude predstavlja aura potencijalne opasnosti koju oni nose oko sebe. Potvrđeno je u više istraživanja da će osobe istog pola u intervjuima za posao, stipendije, unapređenja i slično, vrlo često diskvalifikovati lepu osobu, upravo zbog toga, polazeći od percipirane opasnosti. Kao razlozi naravno navode se strahovi od gubitka sopstvene pozicije, sistemom upoređivanja u kome će lepša osoba oduzimati pažnju, privilegije i potvrde, kada je reč o suprotnom polu. I ova vrsta svesne ili nesvesne diskriminacije postoji i kod muškaraca i žena. I negde je ova vrsta reakcije ljudska, kao reakcija na ugrožavanje osvojenih pozicija. S druge strane, ljudi koji se nalaze u prilici da donose ovakve odluke (na koje nisu imuni ni psholozi nažalost), trebalo bi da ipak zadrže profesionalnost. No, kako smo svi na kraju samo ljudska bića, teško je imati velika očekivanja u vezi sa ovim problemom.

Svakako, ništa nije crno belo. Kao što diskvalifikacija fizičkih snaga predstavlja zavaravanje, tako je i oslanjanje isključivo na ove atribute dugoročno nedovoljno. Iako biti lep može imati svoje nepraktične strane, fizička privlačnost je ipak i definitvno više prednost nego kamen spoticanja. U tom kontekstu, pogrešna je propaganda o unutrašnjim vrednostima koje isključuju i negu spoljašnjosti. U ljudskoj je prirodi naklonost prema lepom i zašto ići protiv vetrenjača. Kao što razvjamo svoje unutrašnje kapacitete, isto važi i za spoljašnje i oslanjanje i na njih nije nemoralno. Obzirom da dobrim delom registrujemo druge vizuelno (posebno muškarci) ovaj faktor daleko je od zanemarljivog u komunikaciji i svakodnevnom životu. U zavisnosti od ciljeva, prilike i naše ličnosti, na nama je da procenimo kada ćemo i kakvu poruku poslati svojim fizičkim izgledom i stilom a u skladu sa svojim godinama. Ta poruka nesumnjivo može prelomiti dosta toga.

(c) Primenjena Psihologija
Photo: (c) weheartit.com

ABC prokrastinacije

2011-08-06T14:41:00.001+02:00

Dakle, oko samog termina – prokrastinacija – nema mnogo nedoumica, tj. svi se slažu da je negde reč o nepotrebnom i iracionalnom odlaganju obaveza i aktivnosti.

Iako se ovo obično povezuje sa slabim veštinama organizovanja vremena, između ostalog, navodi se da uzrok možemo tražiti i u autoritarnom roditeljskom stilu. Tumačenje sugeriše da su osobe koje imaju stroge, kontrolišuće očeve sprečene da razviju sposobnost da regulišu sebe, od internalizovanja sopstvenih namera do učenja kako da ih izvrše. Smatra se još, s tim u vezi, da prokrastinacija može biti forma pobune u takvim okolnostima.

Obično se govori o tri vrste prokrastinatora:

“Arousal” (eng. Pobuđenje) tipovi, oni koji tragaju za uzbuđenjem, čekaju do poslednjeg minuta na navalu euforije
Izbegavači, koji mogu izbegavati strah od neuspeha ili čak i strah od uspeha, ali su su svakom slučaju jako zabrinuti šta drugi misle o njima; oni će radije pristati na to da drugi misle da im nedostaje truda nego sposobnosti
Oni koji prokrastiniraju odlučivanje. Ne donositi odluke isključuje ove ljude iz odgovornosti od konačnog ishoda.

No, šta god da je u krajnjoj liniji uzrok i način ispoljavanja posledice ovakvog ponašanja nisu uvek zanemarljive a mogu se ogledati u: stresu, insomniji, ugrožavanju timskog rada i privatnih veza a prokrastinacija pretpostavlja i više nivoe konzumiranja alkohola kod ljudi koji piju. Da ne pričamo o ličnom doživljaju sebe, jer su mnogi od njih savršeno svesni onoga što rade.

Međutim, kako prokrastinacija može biti i u vezi sa depresijom, različitim iracionalnim uverenjima, perfekcionizmom, odnosno kako se povod i održavanje odlaganja stvari razlikuje kod ljudi, ne može se ponuditi tek “3 koraka do prestanka prokrastinacije”. No, ono što je sigurno je da je u centru pitanje motivacije – za samoopravdavanje i odlaganje i motivacije da se neka aktivnost uopšte uradi (prokrastinacija podrazumeva nameru, dakle treba preispitati i početne ciljeve i želje a ne samo čime ih odlažemo). Motivator iza odlaganja često je posledica emocionalne nepismenosti.

Evo primera kako se u REBT-u (racionalno emocionalno bihejvioralna terapija) može tumačiti problem prokrastinacije:

A= aktivirajući događaj – osoba zamišlja kako radi prezentaciju pred grupom kolega
Kritično A= ono oko čega je osoba najviše uznemirena/ometena/šta je muči, na pr. Neću biti u stanju da odgovorim na sva pitanja na prezentaciji
B= iracionalna uverenja: na pr. Moram biti savršen
C= posledice
Emocionalne: povišena anksioznost
Bihejvioralne: visoka agitacija
Kognitivne: drži se iracionalnih uverenja o savršenom nastupu

Osoba se izlaže zamišljanju držanja prezentacije (A), njeno kritično A otkačinje iracionalna uverenja (B) što onda umnogome uslovljava njene reakcije na C. Odlaganjem prezentacije osoba ostaje ‘bezbedna’ od toga da ispadne ‘lažnjak’ ali u isto vreme, ona sebe vidi tako zbog izbegavanja da uradi nešto u čemu zna da je dobra. Sve u svemu, kada se lociraju iracionalna uverenja na njima se može raditi uz istrajnost i posvećenost, pod uslovom da smo postavili realne ciljeve i odredili prioritete.

© Primenjena Psihologija
Reference: Psychology Today

Zablude i istine o ADHD

2011-08-05T14:36:00.000+02:00

Oko ADHD postoje brojne polemike, nagađanja i tumačenja. Neki vrlo česti mitovi su:

1. ADHD (attention deficit hiperactivity disorder) je samo izgovor za lenju, neposlušnu i bezobaznu decu.
Iako sa jedne strane, hiperaktivnost po sebi, odnosno tip “nemirnog, neposlušnog đaka” ne znači automatski i poremećaj, ADHD nije fikcija i bez adekvatnog tretmana može imati značajne posledice. ADD (attention deficit disorder) i ADHD (attention deficit hyperactivity disorder) prevode se na srpski kao poremećaj pažnje sa ili bez hiperaktivnosti, odnosno postoje tri tipa (sa, bez i kombinovani). Dakle, osnovna razlika je u (ne)postojanju simptoma hiperaktivnosti, što znači da osoba sa deficitom pažnje nije nužno hiperaktivna. Što opet znači da isključivo zbog pojačane energičnosti nećemo nekome “zalepiti dijagnozu”. No ipak, kod onih kod kojih ovi simptomi postoje govori se o neurobiološkoj osnovi, te dakle nema mesta kategorisanju deteta kao nevaspitanog i hirovitog.

2. ADHD leče tako što kljukaju i zatupljuju decu lekovima.
Psihostimulansi (kao što je ritalin)povećavaju pažnju, redukuju impulsivnost, smanjuju preteranu aktivnost, smanjuju nemirnost, povećavaju poslušnost, smanjuju agresivnost, unapređuju pamćenje, socijalne interakcije i ponašanje u učionici, ali neka deca na njih ne reaguju ili postoji rizik od razvijanja tikova ili depresije, pa se uključuju i druge vrste lekova. Međutim, ADHD se ne tretira samo lekovima, već se uključuju i kognitivno-bihejvioralne tehnike, psihoterapija, terapija igrom i taj proces pretpostavlja često i participaciju roditelja.

3. Gledanje previše televizije uzrokuje ADHD.
Povećano vreme pred monitorom, vreme provedeno u gledanju televizije ili igranju video igrica povezivano je sa neaktivnošću, lošom ishranom i gojaznošću. Međutim, nema jakog dokaza do sada, da pojačano gledanje televizije uzrokuje ADHD.
Jedno istraživanje, objavljeno 2004., pronašlo je vezu između pojačanog gledanja TV-a i problemima sa pažnjom. Međutim, drugi istraživači su ove nalaze doveli u pitanje. Oni su istakli da su deca sa nedostatkom pažnje često u stanju da gledaju TV duže nego što se mogu zadržati na drugim aktivnostima. Drugim rečima, pojačano gledanje TV-a moglo bi da bude rezultat nedostatka pažnje, radije nego uzrok. Druga istraživanja nisu našla vezu između gledanja TV-a i ADHD-a (Chaban, Tannock, 2009).

(c) Primenjena Psihologija
Photo: (c) adhdtexas.com

Seksualnost i glad za potvrdama

2011-08-04T14:38:00.000+02:00

Kada se govori o ženskom promiskuitetu, obično se kaže da je u pitanju nešto što nije ok u suštini i u smislu socijalne poželjnosti a i u smislu emocionalne dobrobiti za tu osobu. Nagađa se još da „krivca“ treba tražiti u feminističkoj propagandi, seksualnoj zavisnosti i koječemu. Kaže se da je žensko telo hram koji treba čuvati, na šta bi neka žena mogla odgovoriti i – „ok, a tvoje telo nije hram? Treba li i ja tebi da brojim poklonike?“. Bilo da je u pitanju patrijahalna zaostavština, biologija, uticaj medija ili nešto drugo, sigurno je da je ženska seksualnost u društvu poput našeg u priličnoj meri nepoznanica.

Kada i kako će devojka u razvoju otkriti svoju seksualnost, masturbaciju i uopšte smisao intimnih odnosa, kod mnogih je prepušteno slučaju. Bez da se direktno upire prstom u medije ili ono što mnogi zovu „zapadnjačkim trendovima“, roditelje ili loše društvo, o neadekvatnom pristupu seksualnosti i nerazumevanju iste svedoče brojni seks video snimci mladih devojaka ili čak devojčica, i to čak sa više partnera.

Iako je seksualni nagon po sebi svakako jedan od motiva, promiskuitetno i neodgovorno seksualno ponašanje mladih osoba (pa i starijih) može se tumačiti našom urođenom gladi za potvrdama. Psihološki gledano smatra se da čovek ne može da preživi bez pažnje i potvrde svog bića. Iako nam drugi ljudi umnogome mogu pomoći, odrasla osoba ne bi trebalo da zavisi od odobravanja drugih, tj. trebalo bi da je u stanju da sama sebe stroukira* takođe. U vezi sa nerazumevanjem sopstvene seksualnosti, mnoge devojke traže ove potvrde kroz seksualne odnose, prevodeći afirmaciju fizičke poželjnosti u poruke – „Ja dakle vredim“. Zabluda koja se u ovom smislu javlja uslovljena je pažnjom koja se dobija kroz kratkoročni flert i seksualni odnos, koja nakratko može da nahrani našu potrebu za drugim ljudima i za saznanjem da smo OK, jer nas neko želi, jer još neko smatra da smo privlačni. Kako osobe ženskog pola negde mahom ipak očekuju kvalitetniji emocionalni odnos, kontinuitet i posvećenost, ovakva percepcija i ponašanje koje uslovljava, dugoročno ne čini da se bolje osećaju.

Druga nit nerazumevanja sopstvene seksualnosti i seksa uopšte, a opet u vezi sa gladi za potvrdama, očitava se kroz nesigurnost i nesposobnost da se kaže NE. Mnoge mlade devojke pristaju, čak i nepotaknute seksualnom željom, na seksualne odnose jer nisu u stanju da odbiju takve ponude. Svakako, ovde se radi o sekundarnoj dobiti, odnosno o potvrđivanju vrednosti kroz takav čin. Iako se pristajanje može opravdavati (pred sobom) time: što se bojimo da nas drugi više neće želeti ako ih odbijemo, da će nas ostaviti, da „to tako treba i da sve moje drugarice tako rade“, da ćemo time osigurati vezu, da je pogrešno neudovoljiti, ispod se krije zapravo ukorenjena potreba za potvrđivanjem, koja je loše artikulisana i/ili neasertivno ponašanje.

Emocionalno pismena osoba:

Ulazi su seksualni odnos kada je ona spremna spremna za to

Ume i može da odbije seks kada ga ne želi ili se ne oseća spremno ili raspoloženo

Zna da njena vrednost ne zavisi od toga da li će nekome seksualno udovoljiti

Ne hrani svoju potrebu za potvrdama kašičicama tuđe pažnje uslovljene seksom

Se ne oslanja samo na svoje fizičke atribute

Ume da odloži zadovoljstvo

Poštuje sebe prvo

Zna da promiskuitet nije uspešna strategija za kvalitetan emocionalni odnos

Je svesna da život koji vodi Samanta („Seks i grad“) postoji samo na filmu

Je odgovorna prema sebi i svom mentalnom i fizičkom zdravlju

Zna da je suštinski OK.

*strouk (eng. stroke) - jedinica pažnje, potvrda

(c) Primenjena Psihologija

Photo: (c) weheartit.com

Lingvističke "psiho" dilemice

2011-08-03T14:40:00.001+02:00

Među opštom populacijom, bez obzira na godine, a često i nivo obrazovanja ili neke druge varijable, nije ništa neobično čuti:
- „Psiholog aha, znači sad ćeš da me psihoanaliziraš“ ili
- „Studiraš psihologiju.... znači ti ćeš da budeš psihijatar“ (hit).

Kako jedna definicija na Vukajliji opisuje psihologa: “Za laike ima sinonimno značenje sa astrolog, tarot, vidovljak, ganka sa pasuljem, ali odeveno u otmenijem ruhu. Čovek koji na osnovu tvog razgledanja izloga i načina trešenja pepela cigarete može da sazna kako razmišljaš”.

Primeri su bezbrojni, a nisu strani ni za one koji se obučavaju u ovoj profesiji. Kojoj?

Ljudi na različite načine percipiraju profesiju psihologa, u zavisnosti od svog iskustva – ličnog ili posrednog (filmovi, mediji, beletristika, glasine..), ali i zahvaljujući fleksibilnosti same nauke koja se vezuje uz različite primene. Ovde će biti samo razmotrene lingvističke dileme koje su čest izvor zabluda.

Iako psihologija, psihoterapija, psihijatrija, psihoanaliza imaju isti prefiks (psiho) daleko od toga da su u pitanju sinonimi, kako ih nemali broj ljudi koristi. Iz ugla psihologije veza je sledeća:

Psiholog (koji je završio/la Filozofski fakultet, za druge ne mogu da tvrdim) slušao je neki predmet(e) koji imaju veze sa psihoterapijom (i savetovanjem). Međutim, to ga ne čini psihoterapeutom. Za bavljenje psihoterapijom bilo bi neophodno da se obuči u određenom modalitetu. Po svojoj prilici, i kako kod nas zakonski ova problematika nije uređena, ni sami psiholozi često nisu najupućeniji u puteve koji vode do toga. S druge strane, psihoterapeut može postati i neko i ko nije psiholog, što će zavisiti od zemlje u kojoj živi i propusnosti samog modaliteta ili škole koje ga interpretira. U vezi sa tim psihoterapeut može biti i psihoanalitički orijentisan, odnosno može se baviti psihoanalitičkom psihoterapijom (koja sama po sebi može dalje da se podeli na podmodalitete). Iako smo na neki način kontaminirani reputacijom psihoanalize (pa zato često uz psihoterapiju zamišljamo kauč, što za nju nije preduslov), kao začetnice progresivnog razvoja istraživanja psihe, drugi modaliteti (kojih ima na stotine)su itekako raširili krila (KBT, REBT, TA, geštalt, psihodrama..).

Kada je reč o odnosu psihologije i psihijatrije, u praktičnom smislu može se reći da su psiholozi takođe slušali neke predmete koji im daju neka znanja iz ove oblasti (ka na primer, psihopatologija). S druge strane, i kao što na osnovu zanimanja kojima psiholog može da se bavi znamo, u opus psihologije ulazi i mnoštvo toga što psihijatriju mimoilazi. Verovatno opštepoznato je takođe da psihijatrija podrazumeva dodatno obrazovanje nakon studija medicine. Takođe, psihijatar može biti i psihoterapeut i to je čest slučaj. Često se kao glavna razlika navodi činjenica da psihijatar može da prepisuje lekove, a psiholog ne. To u svakom slučaju ne znači da „psihijatri rade sa ludacima, a psiholozi sa normalnima“. U praksi, vrlo često će ovi ljudi sarađivati ili raditi u timovima u zavisnosti od radnog setinga i/ili ličnih preferencija u izboru klijenata, ukoliko rade privatno.

Na koncu, neko bi mogao da primeti da u suštini možda i nije bitno šta je neko dok god uspešno pruža pomoć. Odnosno, kako je transakcioni analitičar Tony White jednom prilikom to formulisao: „Postoji nekoliko terapeuta sa veoma visokim kvalifikacijama na koje ne bih uputio ni svog psa, koliko su loši. Da se borim sa depresijom i čujem da postoji neko ko mi može pomoći, ne bi me interesovalo da li je kvalifikovan ili ne, samo bih želeo da se osećam bolje. Verujem da bi većina ljudi slično postupila.”

(c) Primenjena Psihologija
Photo: (c) samurairacer.blogspot.com

Suicide, not another Taboo

2011-07-13T23:39:00.001+02:00

Book review: Tony White's Working with suicidal individuals

When is "enough is enough" for the human being? When suicide becomes a last resort? Is it the final consequence of depression, or of losing a job or loved one? Is it "the solution" only for the mentally disordered or addicts? Are those states the triggers or reasons? We tend to associate suicide with some important traumatic event or large emotions of dissatisfaction. But is this really so?

By MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

According to the WHO (World Health Organization), there are 10 to 20 million suicide attempts annually. This makes one wonder if life is that hard or if we live in a dark place in this world. On the other hand, so many people who survive war, rape and bankruptcy keep living and never think of suicide. Why are they different from the others? Are they stronger, smarter or more courageous?

This can make us think about our own capacity to cope with stressful events and our own resources to stay alive. If we were pushed to the very limit of our physical and psychological resources, would we indeed take the solution of suicide - psychotherapist Tony White asks this as well in his new book Working with Suicidal Individuals.

Blur around suicide

Sadness, depression and loss are commonly associated with suicide. However, depression is not automatically "a license to kill one self". As White explains in his book, unless the depressed individual reports recurrent thoughts of death and suicide (one among nine symptoms of depression in DSM-IV classification), it seems safe to say there is no suicide risk at the time. Of course, one can never be too cautious with statements of suicidal people, who tend not to reveal suicide planning.

Self-harm is also not a definite indicator that someone might commit suicide. Neither is being single, per se, although as White writes this can be more accurate for the "psychologically" single person. He discusses these and other quantitative measures in assessing suicidal risk, but these measures are limited and it is much better to combine them with qualitative measures in assessment.

Much more is said about the suicide decision, which is always there, not only during an acute suicidal crisis and therefore is of great importance in long term assessment.

Why some people want to die

According to White and the theory of Transactional Analysis (TA), and this is probably a surprise to many, the suicide decision is made not as consequence of some terrible event in the present, but as a decision early in life. As a response to adverse parenting in childhood, a child can decide that he/she is not OK, that he/she is worthless and therefore should not exist. Over childhood this decision becomes a "thinking error" of which people are mostly unaware.

White also discusses imitated suicide decisions by children modeling their parents or significant others own suicidal behavior, although these decisions are not as potent as ones made by child itself. It is a mistake to believe that only battered children will make suicide decisions. Ignored child can also make such conclusions. Knowing this, we see that suicide is not a result of only the poor or tortured, but rather a universal and complex phenomenon, very much conditioned by significant other's (non)verbal messages and behavior.

Teenage suicide

A little bit different are the instances of teenage suicide. This is one of the four groups and motivations to kill oneself that White describes in his book. These are not so rare, having in mind that, for instance, a quarter of all surveyed Irish teenagers have felt suicidal, according to a UNICEF Ireland report launched a month ago. But this is worldwide trend generally speaking, and we know that there arestatistics that show suicide is the third leading cause of death for people 10-24 years of age. That's why it is important to reveal why these statistics are so high.

Apart from his great experience in working with high risk groups, author of Working with suicidal individuals reveals his own suicidal attempts in his teenage years, which gives him even more depth in exploring this topic.

Apparently, suicidal urges, actions and suicide itself at this age represent a special case among suicidal types. White reminds us thatthe teenager still has so called magical thinking and doesn't have the fully mature understanding of the consequences that suicide may cause, which differs them from adults. He also states that teenagers as a group tend to be egocentric and narcissistic, feel they are special, omnipotent and that general rules do not apply to them.

Combining this with the common issues teenagers have such as body changes, relationships and so on, unpredictable suicidal behavior is not such a surprise. In one sense this is a good thing, if it is possible to say such a thing, because it means that among teenage suicidal individuals there are many who haven't actually made the early suicide decision, which gives them a better chance of moving forward from their crisis.

More than suicide

So, we see that suicidal urges are not reserved only for "mad people". In this sense the book removes the shade of taboo and stigma from people who have made a suicide attempt or have suicidal thoughts, which, of course, should always be taken seriously. Still, knowing this, we should erase the stigma of madness or depression from these individuals (not denying there is correlation between suicide and psychiatric illness or depression), because although they need help, they shouldn't be condemned as inadequate. Nor should they be isolated or banned. Suicide contemplation doesn't have to be permanent state of mind.

Apart from providing understanding, assessment and support to suicidal individuals, as the subtitle states, Working with Suicidal Individuals can offer us the opportunity to think of our own lives too, our background and decisions in wider sense. Reading about this one may wonder - did I make some early decisions and how do they affect me now, how do I respond to stress, can something be changed? And one can indeed find that change is possible, that the quality of life can be better and to at least build a greater self-awareness. That's why this book, written in an understandable and clear style, with many real life examples by an experienced therapist, can be of use not only to professionals dealing with suicide, but also to common reader interested in inner life.

Suicide decisions:

"If you don't change, I will kill myself"
"If things get too bad, I will kill myself"
"I will show you even if it kills me"
"I will get you to kill me"
"I will kill myself by accident"
"I will almost die (over and over) to get you to love me"
"I will kill myself to hurt you"

Purchasing book -http://www.jkp.com/catalogue/book/9781849051156.

(Published: 10.07.2011.)

I did try to kill myself twice

2011-07-13T23:38:00.000+02:00

Interview: Tony White, psychotherapist

"I have experiences in my life that I would keep private but this is not one of them. I see no difficulty in disclosing such a thing," says psychotherapist Tony White, author of the book Working with Suicidal Individuals, where he refers to his own suicide attempts as a teenager. What can influence suicide decisions, what can parents do, can one handle suicidal urges alone, what is essence without human can't survive and much more - he reveals in an exclusive interview withWAVE magazine

By MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

- My own suicidal experiences in adolescence would have something to do with my interest in the topic but it's not something I have ever consciously thought about. I have no desire to have some sort of crusade or campaign to stop adolescent suicide - this is the answer of Tony White, psychotherapist and author of the book Working with Suicidal Individuals. He answers the question if his own suicide experience has something to do with his interest in this topic. He says for WAVE magazine that while working in the field of psychology one comes across suicidal people quite regularly.

- Whilst I probably have a personal interest in the topic, when working as a psychologist it is wise to be well informed on the topic of suicide anyway. Hence I have specialized in the area over my years of practice - says White, and adds:

- Since writing the book where I refer to my two suicide attempts as a teenager, I have had colleagues tell me how brave I am to make such a public disclosure and they would never tell of theirs. I have been surprised at the number of colleagues who have made suicide attempts or been very close to acting on their suicidal urges at some point in their life.

I have experiences in my life that I would keep private but this is not one of them. I see no difficulty in disclosing such a thing. I have never had anyone tell me they look down on me for it or because I did that it should disqualify me from being a psychologist. I suppose some may think but there is not much I can do about that.

I think it provides me with a unique insight into the psyche of the suicidal adolescent and makes me more qualified to work with such young people. Which is what I have done and I have endeavored to pass that insight onto others through the book.

In relation to teenage suicide - what do you think of so-called emo subculture? Also, if one makes a suicide decision based on the influences of those around him is it possible that art, music, movies with that sort of message can have impact in these decisions, too?

- I like emos and I like their look, just like I like the gothic subculture. Each generation seems to have a need for a subculture which reflects their angst and difference from mainstream adult society. Emo and gothic subcultures certainly achieve that. Art, rock music or the emo subculture has never made anyone suicidal. It is possible that such things could play one part of teenager's decision to attempt suicide. If you have already suicidal teenager then such things could play a small role in the decision to make a suicide attempt.

Over the years I have been brought many teenagers for counseling by parents who are concerned about the child's references to suicide and their involvement in a subculture like the emos. The mother may have found something the child has written or they may have made some statement to the parents. In the majority of cases the teenager is initially not aware of the impact such statements will have on the parents. In the majority of cases the teenager is not at any risk of suicide and is simply talking about it because it is against mainstream culture or they heard it in rock music lyrics. Of course, at times the teenager is maybe at some risk and then is dealt with accordingly.

How can we be sure about the existence of the suicide decision if an attempt is made during adolescence? Is it possible that on one hand the teenager still has magical thinking for instance, and on the other, that the suicide decision is authentic?

- In my circumstances, I attempted suicide twice as a teenager and I have not made the suicide decision. In my adulthood, I have had times of considerable stress and times of big grief when a close loved one has died. In those instances the thought of suicide has never even entered my mind. It is something that I just do not consider and never have thoughts about in any serious way. So one can conclude that I did not make a suicide decision in my childhood.

This is an interesting circumstance because in my teens I did try to kill myself twice. I had magical thinking around suicide in those years and thus the attempts occurred even with no suicide decision.

Of course, there are teenagers who, as children, did make a suicide decision. They could be seen as being at more risk because they could attempt suicide based on magical thinking or make an attempt based on the suicide decision. To determine, if a teenager has made a suicide decision one would do the Bad Day at Black Rock exercise the same as one does with an adult. This is found in the chapter on qualitative risk assessment in the book.

Is it possible that this decision can be made in later years and not in early childhood? And in that regard, is it possible to fade away if circumstances change very much? For example, let's look at a child who lived the first 3-4 years of his life in really bad conditions, without proper care and love, but that child gets adopted by loving new parents and from that point gets healthy development.

- Generally speaking, the early decisions are formed in the first 6 years of life. If a child had three very bad years and then three good years that could have a significant effect on the unhealthy decisions made in the first three years. The damage would be lessened by the three good years the child had. That would make a suicide decision less strong.

If one is not aware of the suicide decision, how can as a parent prevent sending suicidal messages or his child to imitate him/her?

- If a parent wants to reduce the imitation of suicidality then they do not display such behavior in front of the child nor do they talk about it. Particularly any suicidal urges the parents may have themselves or some relative or friend the parents may have. It's important not to have the topic of suicide as a feared 'no go zone'. If the issue should come up for some reason then the child may have questions for the parent. The parent should answer those questions in a clear and open manner.

Ultimately the child will make its own decisions and the parents have no control over what those decisions are including the suicide decision. However, if parents make sure they show the child love and that it is wanted, then the likelihood of the suicide decision being made is significantly reduced. Parents need to talk with the child about what it is thinking and feeling inside. If they hear things that are of concern then they need to seek professional help.

Although a child is not a passive receiver and makes its own decisions it seems that choice is again conditioned with resources that were given to him/her (like born with it)? So again, how much power does one really have in deciding to exist or not, if circumstances are adverse, or how much of that is at least conscious?

- It is true that those born with an innate response of fight are less likely to make a suicide decision than those born with the flight or freeze responses. However, that is not always the case.

Those with the fight response can make decisions such as: If you don't change, I will kill myself; I will show you, even if it kills me; I will kill myself to hurt you. These are fighting like suicide decisions. However those with the fight response are more likely to decide that others are bad and not oneself. So, they are less likely to make decisions which result in hurting self.

There are plenty of children with the freeze response who will not make suicide decisions but will make some other kind of decision. A child who is beaten can make a suicide decision or it could decide something like: I must never let others know what I am feeling; I must always look after others; Mother is a bad person.

The child has the complete and ultimate power on what it decides.The innate temperament can influence them but only to a limited extent.

Is it possible for individual to handle suicidal urges in the long term, without professional help?

Yes, it is, and many do. 25% of people do not disclose to anyone they are going to make a suicide attempt before doing it. One could assume that there are possibly the same amount who have suicidal urges but never actually get to a make a suicide attempt. People are less likely to make suicide attempts if they get professional help.

It is common belief that core of this life is love (according to poets, religions, movies). Now, when we look bigger picture, it appears that one can survive without love. But can one survive without respect (if we define respect as some form of recognition of our existence)? What would you say, hypothetically, what is the essence without human can't survive, in psychological way of speaking?

- From a psychological perspective humans cannot survive without strokes. If children are given positive strokes or negative strokes, then they will survive. With positive strokes they will tend to make healthy decisions and with negative strokes they will tend to make unhealthy decisions. But both will stay alive. If a child is given no strokes then it will quite quickly deteriorate psychologically and physically. The 'failure to thrive' syndrome found in some children can be because they are getting very few strokes (positive or negative).

Tony White's translations into Serbian - http://serbian-translations.vox.com/
Tony White's webpage - http://www.ynot1.com.au/

(Published: 10.07.2011.)

Psychology behind suicide

2011-07-13T23:36:00.000+02:00

Hitler's, Virginia Woolf's and Sid Vicious's suicide notes

Hitler, Virginia Woolf and Sid Vicious have one thing in common. They all decided to end their life by committing suicide. Under surface we can discover different suicide decisions in their acts and different motives in such action. What is business like approach to making a suicide attempt? Is suicide a selfish act? How suicide pacts are made?

By MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

We asked Tony White, well known psychotherapist and author of the book Working with suicidal individuals to comment their suicide notes, also in light of speculating circumstances around these deaths. With the limited information at hand it is impossible to provide rigorous understanding of the psychology of these people, but one can find out what suicide notes in general can tell us. What driven these famous individuals to commit suicide is in area of guessing, but here is what their last words possibly can reveal.

Adolf Hitler

Adolf Hitler (20th April 1889 - 30th April 1945) was an Austrian-born German politician and the leader of the National Socialist German Workers Party, most well known for his central leadership role in the rise of fascism in Europe, World War II and the Holocaust. The last will and testament of Adolf Hitler was dictated by Hitler to his secretary Traudl Junge in his Berlin Führerbunker on April 29, 1945, the day he and Eva Braun married. They committed suicide the next day (April 30), two days before the surrender of Berlin to the Soviets on May 2, and just over a week before the end of World War II in Europe on May 8. It is usually interpreted that this act is consequence of his determination to avoid capture.

The Last Will

As I did not consider that I could take responsibility, during the years of struggle, of contracting a marriage, I have now decided, before the closing of my earthly career, to take as my wife that girl who, after many years of faithful friendship, entered, of her own free will, the practically besieged town in order to share her destiny with me. At her own desire she goes as my wife with me into death. It will compensate us for what we both lost through my work in the service of my people.

What I possess belongs - in so far as it has any value - to the Party. Should this no longer exist, to the State; should the State also be destroyed, no further decision of mine is necessary.

My pictures, in the collections which I have bought in the course of years, have never been collected for private purposes, but only for the extension of a gallery in my home town of Linz on Donau.

It is my most sincere wish that this request may be duly executed.

I nominate as my Executor my most faithful Party comrade, Martin Bormann. He is given full legal authority to make all decisions. He is permitted to take out everything that has a sentimental value or is necessary for the maintenance of a modest simple life, for my brothers and sisters, also above all for the mother of my wife and my faithful co-workers who are well known to him, principally my old Secretaries Frau Winter etc. who have for many years aided me by their work.

I myself and my wife - in order to escape the disgrace of deposition or capitulation - choose death. It is our wish to be burnt immediately on the spot where I have carried out the greatest part of my daily work in the course of a twelve years' service to my people.

Tony White's comments

This is interesting for a number of reasons. It illustrates the type of statement that is part suicide note and part last will and testament. These are typically like an unemotional business letter as compared to the next suicide note which is highly emotional.

This is not a good sign if one finds a loved ones suicide note that is business like in its style. Firstly, it indicates the person still has well functioning cognition or thinking ability. If this is the case then they can employ that clear thinking in planning a suicide attempt in the same manner. Thus the suicide attempt is more likely to be being completed compared to the spontaneous and not well thought out suicide attempt.

Secondly, it indicates this person has made the decision to end their life and it is just a matter of time until the planning is finalised and the attempt will occur. The ambivalence of "I want to die vs I don't want to die" that most suicidal people have is not apparent. This person is clear they have made the decision to end their life.

This most often happens over an extended period of time. The individual, in this case Adolf Hitler, may have made a series of decisions over years where he slowly backed himself into a corner where the only way out, in his mind, was to end his own life. This is usually done initially at an unconscious level but can become much more conscious as the time draws closer. The person finds them self caught up in a situation created by them (and now all those around them) and can see no way of getting out of it. They suddenly realise they are on a fast moving train and can see now way of getting off.

At the beginning they cannot see where all this is heading but as they proceed on it becomes more obvious. Other examples of this can be with financial ruin. The person makes a series of decisions over a long period of time where the likelihood of financial ruin becomes more likely. Eventually it happens and they take their own life.

Some do the same with a loss of reputation. The politician or high profile person engages in what is very unwise behavior often of a sexual nature. Eventually they are exposed and their reputation is ruined. This is same reason why pedophiles are a high risk group for suicide attempts. They behave in a way over time which significantly increases the risk of being found out. When they finally are they feel they have no way to turn, their reputation is ruined and thus they make an attempt on their life.

The point here in the suicide note of Adolf Hitler is it reflects a business like approach to making a suicide attempt. This commonly results from a protracted set of decisions made by the person which slowly but surely backs them into a corner, such that they can only see one way out.

Virginia Woolf

Adeline Virginia Woolf (25th January 1882 - 28th March 1941)was an English author, essayist, publisher, and writer of short stories, regarded as one of the foremost modernist literary figures of the twentieth century. Her most famous works include the novelsMrs Dalloway (1925), To the Lighthouse (1927) and Orlando(1928), and the book-length essayA Room of One's Own (1929), with its famous dictum, "A woman must have money and a room of her own if she is to write fiction".

Suicide note: (to her husband Leonard)

TO: LEONARD WOOLF Rodmell, Sussex, Tuesday (18th March 1941)

'Dearest, I feel certain I am going mad again. I feel we can't go through another of those terrible times. And I shan't recover this time. I begin to hear voices, and I can't concentrate. So I am doing what seems the best thing to do. You have given me the greatest possible happiness. You have been in every way all that anyone could be. I don't think two people could have been happier till this terrible disease came. I can't fight any longer. I know that I am spoiling your life, that without me you could work. And you will I know. You see I can't even write this properly. I can't read. What I want to say is I owe all the happiness of my life to you. You have been entirely patient with me and incredibly good. I want to say that - everybody knows it. If anybody could have saved me it would have been you. Everything has gone from me but the certainty of your goodness. I can't go on spoiling your life any longer. I don't think two people could have been happier than we have been.

Tony White's comments

Obviously a very different suicide note to the one above. Highly emotive and not business like in the sense of setting the practical matters straight before the death. Like the previous note it does reflect a slowly developing desire to suicide over extended period of time.

Instead of making a series of decisions that backs one into a corner in this case there was an accumulation of emotional distress over a long time. This could have been due to the pain of a significant mental illness where she reports that she hears voices and cannot concentrate indicating a possible significant deterioration of the Adult ego state functioning. This suicide attempt results from the progressive erosion of one's resilience due to significant emotional pain over time.

This decision to suicide does have some merit. It is easy for psychologists and loved ones to say there is always hope for the suicidal. However, they are not the ones suffering the devastating pain from depression, anxiety and the sense of going mad. At that time her quality of life would have been very low, no one knows how long that will last and how often it will repeat again in her life in the future.

Some argue that suicide is a selfish act. This suicide note presents the case against that view. Where the quality of life is very low and she knows this new bout of 'madness' will cause significant distress to those loved ones around her. That is a fact, it will. Loved ones may say they are prepared to endure that but they will suffer as a result of her mental illness and suicidal thoughts. When she dies that suffering by the loved ones does come to an end in that sense. It creates a new distress for the loved ones but it does end the ongoing and repeated distress that her mental illness and suicidal thoughts will cause them.

Thus one can understand the logic behind her decision to make a significant suicide attempt. Her times of madness cause her great pain and cause pain for those around her. No one knows how long it will last this time and how many more times in the future it will happen again.

Sid Vicious (Sex pistols)

Sid Vicious (10th May 1957 - 2nd February 1979) was an English musician best known as the bassist of the influential punk rock group Sex Pistols. He was accused of the murder of his girlfriend Nancy Spungen. A pathologist who examined his body said the star's tolerance to the drug had been weakened by his period behind bars. That, and the potency of the heroin, had killed him - is info that can be read in media.

His mother discovered what appeared to be a suicide note in the pocket of her son's jeans. Written some days earlier, Vicious told his mother he wanted to be reunited with 'his' Nancy. The discovery of the letter led some friends to speculate that Nancy's death had been a suicide pact that had gone wrong, and Spungen had administered the fatal knife wound herself.

In fact, ten days after her death, Vicious had attempted to slash his wrists, and just a few months earlier the couple had told a British music magazine of their plans to take their own lives.

Suicide Note: We had a death pact, and I have to keep my half of the bargain. Please bury me next to my baby in my leather jacket, jeans and motorcycle boots. Goodbye.

Tony White's comments

This suicide note raises some different features than the other two. Firstly, it demonstrates the very short suicide note that is only a few lines long. This reflects a lack of desire to make some long statement about why or what is to be done upon ones death. It is simple, straight to the point, explaining why and giving instructions about what is to be done after death.

A complete lack of any emotion or remorse at the pain inflicted on others or the pain they were feeling at the time. This may be because at that time he was in quite a narcissistic frame of mind and unable to contemplate the effects of his actions on loved ones. However, that may not be so. Some suicidal people report the futility of leaving a note. What can you say to make loved ones feel a bit better? What you say may just make them feel worse. One could argue that because he was very brief and gave a few instructions he has done a better thing for his loved ones than the highly emotive note shown above.

The note is clear in illustrating an intent to die and raises the whole area of suicide pacts. This is where relationships and suicide get mixed up. Many couples have a special connection with some activity, or place or belief. It may be a special activity they do each wedding anniversary once a year. Or a special place they go to on holiday each year. These things give them a commonality, a kind of special connection and is seen by both as important in their relationship. Sometimes the special thing is a belief or view about something. If we have two people who are potentially suicidal that special connection can be about suiciding together. Hence we end up with the suicide pact.

(Published: 10.07.2011.)

Kad je sreda petak je

2011-07-13T13:15:00.000+02:00

Baka mi je juče ispričala jednu priču, koju su i njoj pričali. Recimo da je to neka narodna priča i da se verovatno može naći u više sličnih varijanti, no ipak pouka je jedinstvena.

Bio jednom jedan čovek i imao je ružnu grbu koju nikako nije mogao da izleči. Pokušavao je razne stvari i ništa. I tako jedne noći ode u vodenicu gde su se skupljale vile i igrale. One bi se uhvatile u kolo i pevale "Kad je sreda petak je". On šta će uhvati se i on i pevaše istu pesmu. I vile zaključiše: "Aha, ovaj je naš", i skidoše mu grbu i okačiše je na ekser u vodenici. I čovek sav srećan ode.
Sledećeg dana dok je naš regenerisani lik šetao gradom srete ga prijatelj sa istim problemom. Sav oduševljen upita ga kako je uspeo da se otarasi grbe. "Idi uveče u vodenicu dok vile igraju i pevaju i radi isto što i one i skinuće ti grbu", ovaj mu objasni. Tako i drugi čovek odluči da se uputi noću u vodenicu. I vile zaista opet dođoše da igraju i pevaju. I on se uhvati u kolo. Ali kako su pevale "kad je sreda petak je", čovek primeti da tu nešto nije u redu. "Ama kad je sreda sreda je, kad je petak petak je", navali on, čudeći se. Vile lako zaključiše da imaju uljeza u vodenici, skinuše grbu sa eksera i nakačiše mu još jednu.

Naravoučenije: Ponekad je sreda ipak petak kad hoćeš da skineš grbu s vrata :)

Lečenje Šopenhauerom

2011-03-14T23:47:00.000+01:00

Prikaz knjige

„Dvonošci imaju potrebu da se okupe oko vatre kako bi se ogrejali. Međutim, mogu se opeći ukoliko se previše zbiju“, pisao je Šopenahauer još u 19. veku. Međutim, kako filozofske ideje ipak nisu tek mrtvo slovo na papiru, ovakav način poimanja sveta oko sebe ne jenjava ni danas.

Fabula

Istaknuti psihoterapeut Irvin D. Jalom, autor ekranizovanog dela „Kad je Niče plakao“, u svojoj poslednjoj knjizi „Lečenje Šopenahauerom“ (2006), pokreće ovu ideju koja provejava kroz savremeno društvo, osvrćući se na večno pitanje smisla i kvaliteta života, međuljudskih odnosa i odnosa međuzavisnosti između njih i prozora kroz koji gledamo na svet oko nas. Ova pitanja pokreću se u situaciji grupne terapije, kako kroz članove grupe, tako i kroz samog terapeuta koji pred neminovnošću malignog melanoma preispituje svoj život i dotadašnji rad koji ga je umnogome osmišljavao. Centralni prikaz usmeren je na klijenta Filipa Slejta, koji je nakon godina neuspešne terapije „samopomogao“ sebi šopenhaurovskim pristupom životu. Jalom preispituje selektivno tumačenje ovog filozofa određeno izabranim pogledom na život, koji se kroz takav izbor i potvrđuje. Paralelno on daje osvrt i na pojedinsti života i filozofije samog Šopenahuera, pokušavajući da zaviri u strukturu ličnosti koja stoji iza predstavljenih ideja.

Čovek je čoveku vuk

Ako se samo osvrnemo na brojne srpske narodne poslovice, poput „U se i u svoje kljuse“, „Dok jednom ne smrkne drugome ne svane”, “Opreznost je majka mudorsti”, možemo da potvrdimo oduvek savetovanu rezervisanost u odnosu na ljude oko nas. Mnogo ih je koje nam poručuju da ne verujemo, budemo na oprezu, da nam drugi često ne misle dobro i da se shodno tome rizik najbolje izbegava ako priznamo da je “čovek čoveku vuk”, poput Šopenhauera. Ni ogranci budističke misli po ovom pitanju ne razlikuju se mnogo, uzevši za primer poemu koja poručuje – “čovek je sam kao nosorog”.

Kroz lik Filipa Slejta, Jalom navodi misli Šopenhauera o ljudskoj prirodi: “Malo prijateljskog stava i topline, omogućava nam da manipulišemo ljudima, kao što vosak zagrevamo da bismo ga oblikovali”. Tako Slejt “izlečivši” se ovom filozofijom, postaje od ekstremno promiskuitetnog čoveka emotivno distanciran, akcentovano racionalan i otuđen od ljudi, ušuškan u sigurnosti svog samovanja i racionalizacija koje ga štite od upozoravajućih mana ljudske vrste. Opisujući isprva Slejta kao seksualnog zavisnika, Jalom sofisticirano ukazuje i na to da se “nemoj se vezivati” filozofija živi i životima koji su intenzivno ispunjeni ljudima, a ne samo u vidu “socijalnog pustinjaštva” u bukvalnom smislu.

Ko ne riskira ne dobija

Kroz grupnu terapiju i suočavanje sa mišljenjem, problemima i dilemama drugih članova grupe i samog teraputa, Slejt uspeva da pomeri svoj okviri napravi zaokret u životu.

Ideja o zaštiti od povređivanja i neprijatnih iskustava duboko je ukorenjena kod mnogih ljudi. Međutim, kao što jevažilo za Slejta, tako važi i za današnje čitaoce da su “veze, i to mnogo njih, neophodan sastojak punog života, a njihovo izbegavanje zbog toga što anticipiramo patnju siguran recept da budemo samo delimično živi”. Uostalom, ni naše poslovice ne negiraju da se “drvo na drvo naslanja, a čovek na čoveka”.

Osvrćiću se na tehniku opisanu u knjizi, trebalo bi se zapitati –“Šta bi pisalo na našem epitafu?”. U toj jednoj kratkoj rečenici, čovek može da se suoči sa načinom svog življenja i ispita da li je to i ono kako želi da živi.

Knjiga “Lečenje Šopenhauerom” ne uskraćuje istinitost stanovišta ovog filozofa i nekih njegovih drugih ideja, dopuštajući nam da bez prisilnog nametanja uključimo sopstveno kritičko mišljenje i zavirimo i u sebe same. Takođe upućuje poruku i o prihvatanju odgovornosti za sopstvena osećanja i ravnotežu u životu, kao i orijentaciji na život “ovde i sada”, bez kontaminacija iz prošlosti i straha od budućnosti i zato je vredno štivo za sve one kojima je potreban proaktivan pristup sopstvenom razvoju , za sve one “Slejtove” i svakako za profesionlce koji se bave grupnom terapijom.

Kurt Cobain: I'm not gonna crack

2011-02-20T23:51:00.000+01:00

Na današnji dan Kurt Cobain bi napunio 44 godine. Da li bi se do tada njegov talenat izlizao ili bi i mi dočekali da ga vidimo u Areni, na Exitu ili tako negde, teško je reći. Ono što je sigurno, to je da i dan danas Nirvana predstavlja sinonim za grunge, a Kurt Cobain sinonim za Nirvanu.

PIŠE Milena Stošić

Kurt Cobain rođen je 20. februara 1967. u blizini Sijetla. Kao u mnogim „ko bi rek’o“ pričama, sin razvedenih roditelja – automehaničara i konobarice (po nekim izvorima sekretarice), postaje legenda svetskih razmera. Svako ko je tvrdio ili tvrdi da sluša rock i varijacije na temu, nije mogao zaobići Nirvanu, od tvrdokornih fanova do onih koji bi voleli tek poneku stvar. Kada se je `91. zavrteo zadimljeni spot u kome čirlidersice usporeno skakuću, dok levoruki gitarista plave razbarušene kose baca publiku u omamljenost, Nirvana je neumoljivo zapečatila ovu dekadu svojim uticajem. „Smells like teen spirit“ postala je i ostala jedna od onih pesama koje predstavljaju azbuku rokerski pismenog slušaoca (a i drugih). Mnoge koje su došle za njom pročistile su put do mejnstrima za ovu vrtu muzike i bendove poput Pearl Jam, Soundgarden, Alice in Chains, pokrećući svojevrsnu grunge revoluciju od Sijetla ka svetu. Sa samo tri studijska albuma, a u prvom redu „Nevermind“, Nirvana i danas insipiriše, pokreće, dotiče, izvlačeći neartikulisane i sofisticirane emocije onog ko ima respekta prema sebi da muzikom nazove i nešto sem „suzama-sam-lepila-tapete-kad-si-otišo-i-odveo-dete“ kontaminacija.

O životu frontmena, tekstopisca i gitariste ovog benda bilo je mnogo kontroverzi, interesovanja i naklapanja, počevši od njegovog osujećenog detinjstva, preko zloupotrebe heroina, zdravstvenih poteškoća, izbora životne partnerke, poređenja sa Lenonom i na koncu tragičnog svršetka. Ipak, u kovitlacu jedne i ne tako retke životne sudbine, kako je na desetogodišnjicu Cobainove smrti napisao Dragan Ambrozić za nedeljnik Vreme, „zatičemo pevača, gitaristu i tekstopisca koji pokušava da nekako izrazi muku, i kao autor u rokenrol konačno unosi tematiku egzistencijalističke mučnine; mučninu kao neotklonjivu posledicu lažiranja stvarnosti, ukratko – esenciju gubitništva i ukletosti od Morisona naovamo, korak dalje od Jan Kertisove sveprožimajuće strepnje. Uz sve to, Kobejn je i ozbiljno mislio.“

Kao što je poznato, sa smrću Kurta Cobaina, o čijem se (samo)ubistvu i danas polemiše, Nirvana je prestala da postoji.

Zvanično je utvrđeno da je Kurt Cobain izvršio samoubistvo 5. aprila 1994. pridružujući se Klubu 27. Klub 27 odnosi se na muzičare koji su preminuli u 27. godini života, a trio na osnovu koga je pokrenuta ova ideja čine Jim Morrison, Jimmy Hendrix i Janis Joplin.

Kao što to obično biva, prava vrednost se ne ugasi nakon smrti autora, te je tako i muzika Nirvane nastavila da živi i nakon raspada benda. Smrću (i postojanjem!) Kurta Cobaina rođen je jedan od poslednjih velikih mitova rokenrola. I danas se osvrćemo na njega, sa retoričkim pitanjem „šta bi bilo kad bi bilo“, potvrđujući relativnost te smrti. A možda je i bio u pravu, citirajući Neila Younga u svom oproštajnom pismu… „it`s better to burn out, than to fade away“.

„…I’m not gonna crack“

O kulturi - utisak iz jednog daha

2011-01-22T02:03:00.001+01:00

Olivera Kovačević imala je večeras zanimljivu temu i goste. Jovan Ćirilov, Dušan Kovačević i Miodrag Zupanc. Kultura.
Pričalo se o kulturi u Srbiji. No, kao i obično, sam vizuelni identitet teme propraćen logoima Bitefa, Bemusa i Festa, najavljivao je još jednu temu o, ovog puta kulturi, u Beogradu.

Kad se pomene kultura, svakodnevni laik bi je najverovatnije asocirao sa pozorištem. Obzirom da je i emisija namenjena širokim narodnim masama (ipak je to nacionalni servis :) ...evropske srbije ), pozorište nije uteklo sagovornicima. Pa se tako malo pričalo o Kosi, malo o Zvezdari, malo o Jugoslovenskom dramskom.. i tako još neke reči i sintagme u žiži kulturnog interesovanja beogradske javnosti. Pošto pozorište kao institucija od značaja egzistira realno samo u Beogradu, da se ne lažemo.
Pogledajmo onda izbor gostiju, sa aspekta tematike i "nacionalne servisnosti". Ako govorimo o kulturi u SRBIJI, nije li logično pozvati i nekoga van beogradskog pašaluka? Na pr. direktora Nisvilla (da ne bude da nemam primer). A ima i drugih festivala što muzičkih, što umetničkih u drugom smislu, koji nikako ne zaslužuju da se emituju na državnoj televiziji. Velika je Srbija, a skup je prevoz do tamo. Mala digresija: Kako se moraju znati beogradske opštine i sokaci i čak klubovi, ali makar strana sveta za mnoge druge gradove u Srbiji je normalna nepoznanica.
Kako možemo govoriti o kulturi u Srbiji ako govorimo o pozorištima u Beogradu, mjuziklima u Beogradu, filmu Montevideo kog ne znam ko još nije nahvalio do sad i koji je videlo 200. 000 ljudi u Srbiji gde više od pola gradova i nema bioskop (možda su računali i downloade sa torrenta?) ?
I još će sutra neko da priča o tome kako je Beograd prenaseljen, kako treba da ostanemo u naseobinama poput Vranja (RTS računa Srbiju do Niša btw, sudeći po vremenskoj prognozi), da gledamo Nečistu krv u polumediokritetskoj izvedbi Sofke, da prestanemo sa tim prozivanjem mi koji nismo ni semafor videli u našim jadnim provincijalskim životima. Zar mi možemo i pomisliti na kulturu, mi koji iako imamo Likovnu koloniju godinama, ((koju kad omladinci prerastu mogu da pripreme par stotina (ili hiljada, ne znam, nisam se updejtovala) evra za "pripreme" na Akademiju)) nemamo i afirmisane umetnike. Mi koji zaboga ne znamo padeže, jer su i svim savremenim kulturno-umetničkim eksperimentima južnjaci predstavljeni kao primitivci sumnjivih namera i morala koji pride ne umeju ni da govore (čast izuzecima, ima ih dva). Zar mi da pričamo o kulturi. Mali ogranci za glasanje, podmireni hlebom i vodom.
Najbolje je što se došlo u emisiji i do filozofskog zaključka, parafraziram, kako veća nesloboda i ograničenja stvaraju veće umetnike. Deduktivno to onda znači da su zapadnjačke zemlje neslobodne (jer svi se slažemo da umetnost tamo postoji i cveta?). I dalje, to bi onda značilo da i ova naša ograničena sredina treba baš da obiluje umetnicima i briljantnim umetničkim delima, idejama i kreacijama. Ja sam sklona da se složim kod ovog drugog zaključka. Ali onda svi ti ljudi odu da se integrišu u Beograd. Sasvim očekivano i normalno. Mislim, zamislimo modnog dijaznera na primer kako stasava u Svrljigu na primer, ili Novom Pazaru još bolje. Ne ide nekako, ne, ne. Trbuhom za kruhom, za Beograd.
I da se razumemo, ja volim Beograd. Mnogo.
Ali ne volim licemerje i ono što smo prinuđeni da gutamo kroz perfidne i delikatne forme izgrađivanja stvarnosti, kao što je priča o kulturi u Srbiji. Recimo brate, kultura u Beogradu i kraj. Ili bi trebalo da zavirimo i malo dalje od kruga dvojke da bi znali štogod o kulturi... Srbije.
I da ne dužim dalje, ipak sam i ja samo provincijalka bez semafora da mi da crveno da stanem. Srećom table koje pokazuju put Beograda imamo.

Ko čeka, taj dočeka

2010-12-21T01:04:00.002+01:00

Ko čeka, taj dočeka. I tako ja konačno dočekah da odem na koncert Darka Rundeka. Čoveka uz čiju sam muziku rasla.. i valjda odrasla. Mislim, bilo je svega uz njegovu muziku, što jes jes.

Padala je kiša, ona šugava; kad je smešno što nosiš kišobran, ali kisneš u suprotnom. Duhovi prošlosti progajanju po takvom vremenu, neizostavno.

"Sanjala si da si sretna", kao da je meni baš rekao. Dok mi je neki idiot davao ritam po stolici, a ja još jednom konstatovala kako je idiotski slušati muziku koja toliko diže adrenalin i pokreće sve ćelije u čoveku - sedećki. Cargo trio je odsvirao ceo novi album, što je u redu, ali se kladim da smo se svi tu nekako nadali i pitali oće li brate i one pesme. One. Uz koje je bilo svega, što jes jes. I bila je, bila je Ena, ništa bez toga. I kad su svi ustali posle 3 tona, moje sedište nije htelo da se podigne. I kao i obično nešto me je bolelo. I kao što i biva, neko sa glavom mora da stane ispred mene, pa sam morala da žongliram levo-desno. I nije odsvirao "Bi mogo da mogu". I nije odsvirao "Highlander". I nije odsvirao na način kao što inače svira "Uzalud pitaš". I pomislih u sebi kako sam se prenadala. Pomislih da je to trebalo da bude drugačije, bolje, kao što sam JA zamislila. Eh, đavoli...

A onda, posle bogme podužeg čekanja na bis...

"Protiv volje umiješan
U staru zavjeru strana
U staru zavjeru nada
Ja sam jednoga dana
Slučajno našao put
Ispod svih tih zastava
Što vijore.."

I tako mi se steglo grlo. . Al, ne, ne, pa neću valjda da plačem u javnosti.

Da, to je bio Darko Rundek. Ko čeka, taj dočeka.

Are Balkan women more promiscuous?

2010-11-02T23:54:00.000+01:00

It’s official: more women are approaching men in the dating stakes and a recent book in Serbia reveals a more liberal attitude. So is the Balkan woman moving towards a western, less conservative European model? We hear from Balkan guys and girls

focus

(Image: (cc) Έλενα Λαγαρία/ Elena Lagaria/ Flickr)

by Milena Stosic

‘From what I have seen in the last two decades, women are becoming more likely to approach a man rather than always waiting for the man to ‘make the first move’,’ explains Tony White, a British Australian transactional analyst. However, there’s a catch; these approaches usually remain limited to ‘first base’. ‘Most women will not sexually approach a man with the idea of having full sexual contact. That motive for the sexual approach remains in the realm of the male psyche, so not much has changed really.’

Women are making more advances | But they’re not as advanced as men

Understanding promiscuity

However, there are some exceptions from the rule. ‘Some women can have a number of different male partners in a relatively short space of time,’ explains White. ‘Most women who enter such a phase of promiscuity usually have a low self-esteem and thus the repeated sexual contacts can be a kind of self harm which is an expression of their self loathing. It’s just not a natural thing for women to do. At the same time a man who has a series of female sexual partners in a short space of time might be viewed as successful one but to be honest, I don’t think people view such a person in a favourable light.’
‘Women are first to condemn a member of their own sex’
The controversial Serbian rapper Ognjen Kostic aka Struka, who often sings about promiscuous women, agrees: ‘The Balkans is still a conservative region. For men promiscuity is understood as a virtue while girls are criticised. Women are also the first to condemn a member of their own sex. If something is characterised as bad it should be same for everyone.’ But at the same time, Struka also says: ‘Criticism (from the women) should be constructive, to make girls think about their behaviour and to stay on the right track.’

Predator

One recent controversial book on the subject is based on a true story of a young woman who gradually becomes promiscuous. Over 130, 000 copies of Grabljivica (‘Predator’) have been printed for a price of 199 dinars each in Serbia. A website soon followed with a forum where women discuss men, sex and are able to write to the main character of the book in the hunt for advice. It proves that the taboo has definitely shaken up the minds of new generations of women. The book was slated as sex-tinged ‘pink novel’, to which its author retorts via email, ‘What does it means to be promiscuous? Who decides how many partners you’re allowed or not?’ Simonida Milojkovic, who is also a Serbian journalist, admits it’s discriminatory to say that being a ‘female predator’ is unhealthy and unnatural for a woman: ‘However, just as we women don’t like men who behave better than the most well-trained puppy, is how men don’t like women who ‘attack’ and chase them. I respect women who go against it, but then they shouldn’t complain and cry because they have to sleep alone.’

Grabljivica (‘Predator’) and its sequel | In this controversial book a girl moves to the city to find wonders galore

Whatever the polemic, the book is a hit. ‘A lot of guys are scared of the new, reversed roles but are quite keen to become ‘victims’ of the new, ‘predator’ woman,’ says Matko Cerniar, 28, offering a male perspective from Croatia. ‘I don’t like the term predator,’ admits one female reader from Montenegro, ‘but I’ve had many sexual partners. It’s part of maturing. Many behave in a similar way but prefer to keep it discreet. I’m not ashamed of my choices but I do hate the question of how many men I’ve had so far. That makes me a bit ashamed, but just because of the criticism in society I guess.’ Simonida confirms that its normal to have a more secret sex life in Serbia. ‘There’s no difference between the west and here, just that the former are more open.’

Western perspective

No wonder Balkan women are more conservative. ‘Women in Serbia are conservative in the sense that they prefer to depend on someone for their financial state and happiness,’ says Belarusian Alla Levcovets, 23, who lived in the UK before moving to Serbia half a year ago. ‘In general, women here prefer men to be dominant in a relationship. The situation is different in western Europe where women are independent, prefer to earn their own money and where marrying early is highly unpopular.’ The average marrying age is after 25 and around 30 in Sweden and Denmark. ‘In the last decade there’s been pressure to give birth before turning 30,’ says Marija Senic, 24, from Serbia. ‘But more and more are panicking less, unlike our mothers who more commonly married in their early twenties. Women should enjoy their youths, date more men and not stay with that first boyfriend like our mothers did. Open relationships aren’t a bad concept, although I’m not sure how widely accepted that is here.’

‘Don’t stay with that first boyfriend like our mothers did’

The undeniable western influence first came in through the media, bringing more self-confidence, freedom and new horizons. ‘Western culture is appealing because it envelopes a sense of ‘freedom’ which other cultures don’t share – though ‘freedom’ can be both positive and negative,’ says Macedonian Saska Dimitrovska, 23. The question is if the possibility for new choices really goes along with the current social climate, strong-rooted habits and, after all, a female’s nature.

Images: main (cc) Έλενα Λαγαρία/ Elena Lagaria/ Flickr; in-text man and woman gagilas/ Flickr; book cover ‘Grabljivica’

(Published: october 2010 at www.cafebabel.co.uk)

Da li je sve isto, samo njega nema? / Is everything the same, only he is gone?

2010-11-02T12:28:00.000+01:00

Deset godina od petog oktobra

Da li je sve isto, samo njega nema?

Kako pokazuju ispitivanja javnog mnjenja i jednoglasno prenose brojni mediji, čini se da narod nema utisak da se zaista i pitao u protekloj deceniji, da su post-Miloševićevske promene percipirane drugačije i da su očekivanja o boljitku u neku ruku izneverena. A možda su i devedesete duboko pohranjene i ljudi, opijeni predizbornim obećanjima i svetlom budućnošću, ne mogu da se sete da im je tada bilo gore, ako je za utehu

Piše MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

Desetogodišnjica od demokratskih promena u Srbiji inspiriše razne utiske i interpretacije onoga za šta se ovaj narod borio. Ne možemo se ne zamisliti nad krilaticom "Narod se pita", pod čijim okriljem je srušen Miloševićev režim, a ne upitati da li je "sve isto, samo njega nema".

Kako pokazuju ispitivanja javnog mnjenja i jednoglasno prenose brojni mediji, čini se da narod nema utisak da se zaista i pitao u protekloj deceniji, da su post-Miloševićevske promene percipirane drugačije i da su očekivanja o boljitku u neku ruku izneverena. A možda su i devedesete duboko pohranjene i ljudi, opijeni predizbornim obećanjima i svetlom budućnošću, ne mogu da se sete da im je tada bilo gore, ako je za utehu.

Veća očekivanja su opravdana

Konstatujući da je SPS izvukla pouku iz devedesetih i suočila se sa greškama preuzevši odgovornost, Neda Bogavac, predsednica socijalističke omladine Srbije u Vojvodini, kaže za WAVE magazine da je pod vođstvom snaga koje su izvele 5. oktobar Srbija danas ostala nedovršeno društvo sa velikim političkim, ekonomskim i egzistencijalnim problemima. Dajući svoj više lični nego partijski stav ona objašnjava da je najveća greška DOS-a i vlada koje su usledile bila olako i nekritičko prihvatanje ideja neoliberalizma i "šok terapija" čija su sredstva često bila pljačkaška nacionalizacija, sumnjiva privatizacija i ogroman broj radnika ostavljenih na ulici bez posla.

Slažući se da je potpuno opravdano što su ljudi očekivali mnogo više, Jelena Milinović, članica internacionalnog sekretarijata Demokratske omladine i ekspertske grupe za aktivno građanstvo u ECOSY-u (European Community Organisation of Socialist Youth), daje ipak malo blaži komentar. "Naravno da uvek težimo boljem i to je fantastična odlika ljudi, ali je bitno razumeti koje su sve društvene, državne i ekonomske promene potrebne. Mislim da je samo nekolicina politički obrazovanog stanovništva znala koliko je obiman posao ispraviti nešto što više od jedne decenije nije funkcionisalo i još pritom dodati teret napretka ostatka Evrope i sveta koji smo mi propustili", objašnjava ona za naš magazin.

Od teorije ka praksi

U našoj zemlji trenutno su na vlasti dve socijaldemokratske partije, kao i uostalom u dobrom delu Evrope. Međutim, čini se da je implementacija koncepata ove političke opcije, kojoj građani ukazuju poverenje više godina, ono što je slaba strana Srbije. "Mislim da postoji jaka tendencija u Srbiji da se mnoge partije trgnu i sete svojih programa, težnji i ideoloških opredeljenosti. Postoji otvorenost i kapacitet za učenje o socijaldemokratiji tj. o svim onim vrednostima koje ona teoretski nosi, ali ono što je najvažnije je primena svega toga i to je ono što postoji na nekom drugom mestu a kod nas ne postoji - kreiranje politika na osnovu ideje koje bi se sprovodile u praksi", smatra Tamara Petrović, direktorka Centra za studije socijaldemokratije. Ona takođe potvrđuje da je sasvim legitimno da građani ukažu na to da predizborna obećanja nisu ispunjena, jer oni su korektivni i regulatorni faktor.

Problem definisanja socijaldemokratskih ideja kroz praktične politke, Ana Manojlović, projekt-koordinatorka Friedrih Ebert Fondacije - koja se zalaže za međunarodnu saradnju sledeći ideje i vrednosna načela socijalne demokratije i radničkog pokreta - objašnjava vremenom krize, posebno svetske ekonomske. Po njenom mišljenju procenat razumevanja i življenja socijaldemokratije u Srbiji je ipak mnogo intenzivniji nego pre deset godina.

Sve u svemu, socijaldemokratska opcija prema svojoj ideologiji i ne obećava brze promene, kao radikalne struje, već odmerene i postepene. Ostaje da se vidi da li su te promene u Srbiji možda odveć postepene. "Smatram da je i Zoran Đinđić govorio istinu objašnjavajući da do tako velikih i ozbiljnih promena ne može doći preko noći. I da to nije samo do države već i do društva i poštovanja društvenih odgovornosti", zaključuje Jelena Milinović.

(Objavljeno: 15.10.2010. .u Wave magazinu)
______________________________________________________________________

Ten years since October 5th

Is everything the same, only he is gone?

As public surveys show and a number of media unanimously report, it appears that people do not feel like they actually had a say in the past decade, that post-Milošević reforms were seen differently and that expectations of better life were in a way betrayed. But, it might be that the nineties are stored deeply in people's minds and, intoxicated by the pre-election promises of bright future, they fail to remember the life was worse then, if it is of any consolation

By MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

Tenth anniversary of democratic changes in Serbia inspires different impressions and interpretations of what this nation fought for. We can only imagine the slogan "People have a say," under which the Milošević regime was overthrown, without asking whether "everything is the same, only he is gone."

As public surveys show and a number of media unanimously report, it appears that people do not feel like they actually had a say in the past decade, that post-Milošević reforms were seen differently and that expectations of better life were in a way betrayed. And, it might be that the nineties are stored deeply in people's minds and, intoxicated by the pre-election promises of bright future, they fail to remember the life was worse then, if it is of any consolation.

Greater expectations are justified

Noting that the SPS (Socialistic Party of Serbia) had learned its lesson from the nineties and faced its errors with responsibility, Neda Bogavac, president of the Socialist Youth of Serbia in Vojvodina, said for the WAVE magazine that, led by the forces that carried out October 5th Serbia has remained an unfinished society with significant political, economic and existential problems. Stating her position, more her own than of her party's, she explains that the biggest mistake of DOS (Democratic Opposition of Serbia) and the government that followed was to accept too easily and uncritically the ideas of neoliberalism and the "shock therapy", whose means were often marauding nationalization, suspicious privatization and huge number of workers on the street, unemployed.

Agreeing that it is completely reasonable for the people to expect much more, Jelena Milinović, member of the international secretariat of the Democratic Youth and the expert group on active citizenship in ECOSY (European Community Organisation of Socialist Youth), comments a bit mildier. "Of course we always strive for better and this is a fantastic quality of people, but it is important to understand which social, government and economic changes are needed. I think it's only a handful of politically educated people who knew the entire scope of work needed to correct something that had not been working for more than a decade with added burden of the rest of Europe and the world's progress that we missed," she explains for our magazine.

From theory to practice

In Serbia there are currently two social democratic parties in power, as well as in much of Europe, indeed. However, it seems that the implementation of concepts of this political option, which the citizens put their trust in more, is the weak spot of Serbia. "I think there is a strong tendency in Serbia for many parties to come to their senses and recall their programs, aspirations and ideological orientations. There is openness and capacity for learning about social democracy, i.e. about all its theoretical values, but what is most important is the application of this and that is what exists elsewhere, and not here - creation of policies based on ideas that would be implemented in practice," believes Tamara Petrović, CEO of the Center for Social Democracy Studies. She also confirms that it is entirely legitimate for citizens to indicate that the campaign promises went unfulfilled, as they are corrective and regulatory factors.

The problem of defining social democratic ideas through practical politics, Ana Manojlović, Project Coordinator of the Friedrich Ebert Foundation - which stands for international cooperation by following the ideas and value principles of social democracy and labor movement - justifies by the time of crisis, particularly the global economic one. In her opinion, the percentage of understanding and living the social democracy in Serbia is still much more intense than ten years ago.

All in all, according to its ideology, social democratic option does not promise rapid changes, as radical currents do, but measured and gradual. It remains to be seen whether these changes in Serbia may be too gradual. "I think that Zoran Đinđić himself was telling the truth when he explained that such large and serious changes cannot happen overnight. And that it is not just the question of the state but also of the society and respect of social responsibility," Jelena Milinović says.

(Published: 12.10.2010. in Wave magazine)

Reci ne nasilju

2010-11-02T12:19:00.001+01:00

Agresija i mladi

RECI NE NASILJU

Često ne prođe dan, a da u naslovima ili u vestima ne čujemo za neki novi čin nasilja, prebijanje, ili verbalni napad. Svedoci smo široke “lepeze” nasilja - od primera koji daju poslanici u skupštini, medijski najeksploatisanijeg slučaja Brisa Tatona, do pojave tuča i maltretiranja, čak, i među osnovcima,. Nad našim društvom se obavija pozamašan oblak netrpeljivosti i neartikulisane agresivnosti. U svakodnevnom životu, tako, mnogi ne znaju na koji način da odgovore na agresiju, koja ne mora biti uvek fizičko nasilje, već je često suptilna i pasivna. Nažalost, odgovor često bude „oko za oko, zub za zub“.

Da li se rađamo agresivni

Osvrnemo li se na pretpostavke o začecima ljudskog razvoja, ishrana, preživljavanje, borba za opstanak i selekcija u biološkoj reprodukciji, pa i seksualni nagon govorili bi u korist tome da je agresija možda i urođena ljudima. Nebrojeni međunarodni, građanski, ideološki, verski ratovi i konflikti među ljudima tokom evolucije pokazuju da ni njima agresija nije strana. U cilju lečenja socijalno neprihvatljive hiperaktivnosti i agresije, godinama je izvođeno odstranjivanje zadnjeg dela hipotalamusa. Tu je naravno i opšte poznata korelacija između agresivnosti i postojanja hormona testosterona (čime se često i obrazlaže da je agresija bliža muškarcima). Međutim, u odnosu na životinje i njihovu „urođenu“ agresiju, koja služi svrsi poput balansa u lancu ishrane i slično, ljudsko agresivno ponašanje ne može se izuzeti od socijalnog i psihološkog konteksta, ili čak razmatranja agesivnosti kao socijalnog derivata.

Uticaj društva i porodice

Iako je poznata činjenica da je agresija, upravo, znak nemoći i nepostojanja argumentacije, čini se da je mnogi mladi doživljavaju kao odraz moći i superiornosti. Postavlja se pitanje da li je ovo shvatanje zaostavština razvojne faze u devedesetim godinama, kada su omladini uzori bili žestoki momci, ratni huškači i kada je generalno način života nametao agresivno ponašanje, kao način prevladavanja frustracija i preživljavanja. „Oružje ste mogli da kupite gotovo svugde, nasilni likovi su postali uzori, kao i njihovo ponašanje“, objašnjava za Vox transakcioni analitičar i psihijatar dr Aleksandra Bubera. Ipak, iako je društvena klima umnogome uticala na regradaciju sistema vrednosti, smatra ona, nasilje se ne može opravdavati tom činjenicom. A ne može se opravdavati ni samo uticajem porodice i vaspitanjem, iako je ono nesumnjivo od krucijalne važnosti. „Zanemarena, zlostavljana i razmažena deca neretko se uklapaju u društvo na neadaptivne načine i agresija može biti jedan od njih“, takođe, kaže Bubera. Ona ističe da je odgovornost i na porodici, a zatim na svim medijima, i strukturama društva, koje treba da nasilje kategorišu kao nedopustivo, neprihvatljivo i da predlažu druge, konstruktivne modele (a to znači i kroz lični primer) rešavanja problema – jer kao što nasilje rađa nasilje, tako se i ljubav, poštovanje i razumevanje multipliciraju.

Međutim, najveća ogovornost je upravo na pojedincu, kome je svojstveno da nekog drugog okrivi, bilo to društvo, roditelji ili okolnosti, umesto da u sebi potraži “gde škripi”, ako uopšte i osluškuje. A osluškivanje je često teže od konformisanja sa grupom i identifikacije sa uzorima kod kojih to „sasvim lepo prolazi“.

Devojčice plaču, dečaci se tuku

Studentkinja Fakulteta političkih nauka u Beogradu ovako opisuje za VOX svoj doživljaj agresije među studentima: “Smatram da su studentkinje agresivnije od studenata; mi devojke smo jako sujetne, takmičarski nastrojene, pa nije isključeno da drskost, cinizam, pogledi ispod oka i "sitna preskakanja" dovedu do agresije. Naravno govorim o verbalnoj agresiji, a što se tiče fizičkog nasilja i te eksplicitne agresije, smatram da studentska populacija nije sklona tome; svi su fokusirani na sopstveni uspeh, snaga se odmerava u amfiteatrima i u diskusijama na vežbama, takođe i u klubovima, na ulici, ko je bolje obučen, ko ima lepši automobil... Tako da iz mog ugla sve prisutno je nadmetanje koje kad - tad prelazi u verbalnu agresiju. Fizičko nasilje je svojstvenije srednjoškolcima”.

Bubera interpretira ovu izjavu time da su muškarci i žene vaspitavani od početka drugačije, pogotovo na temu agresivnosti. Tako su ženskoj deci od početka zabranjivana "muška" i "agresivna" osećanja i ponašanja, a dečacima "ženska" i "slaba". „Zato će devojčice češće plakati, a manje se tući, vikati i zahtevati, a dečaci će i kada su tužni ili kada imaju simpatije biti skloni fizičkoj agresiji, ili barem začikavanju. Kada porastemo, u procesu socijalizacije se ova ponašanja malo "šlifuju", ali su i dalje primetne razlike, objašnjava ona.

Anketa koju smo sproveli pokazuje, pak, uvreženost shvatanja da je agresija svojstvenija muškom polu.????????? Prema Buberenim rečima, i muškarci i žene će, ukoliko su socijalizovani, agresiju u većini slučajeva izražavati verbalno, s tim da će i u tome muškarci češće biti otvoreno agresivni, a žene pasivno - agresivne. Što se tiče momaka i devojaka ukoliko su ambiciozni i jedni i drugi će biti takmičarski nastrojeni, samo su načini takmičenja i odmeravanja malo drugačiji kod muškaraca i žena u sopstvenim, ili između ove dve "subgrupe". To ima veze i sa sistemom vrednosti, koji je još često različit u nekom stepenu kod devojaka i mladića, pa će jedne stvari i vrednosti biti važniji mladićima, a druge devojkama od čega potiču razlike u oblastima u kojima se "takmiče".

Bolje sprečiti nego lečiti

S druge strane, učenjem iz iskustva mladi ljudi su mogli da dobiju poruku da se agresivnim pristupom dolazi do cilja, a često izgleda da ta poruka nosi i nezanemarljivu dozu istine. Studentski protesti karakteristični za devedesete i danas su jedan od načina za izražavanje nezadovoljstva i borbe za prava studenata. Nažalost, takve inicijative nisu pošteđene nasilja, pa makar i u verbalnom smislu. Najskoriji primer ovog tipa može se videti na snimku u okviru inicijative “Odbrani filozofski”, gde je student (ili posetilac fakulteta) spreman da stolicom “brani” svoja uverenja i/ili poziciju. I da li je on kriv? Da li zaista nema drugog načina za komunikaciju? Da li će snositi odgovornost? Bubera smatra da represija nikada nije iskorenila nasilje, ali je potrebno da postoje represivne mere, koje bi, poželjno, trebalo da budu i korektivne, što je teško ostvarivo, ali nije nemoguće.

Ipak, ovakvi slučajevi svedoče da i tranziciono društvo danas ne pruža dovoljno instrumenata mladima da izraze javno svoje mišljenje i ostvare svoja prava, kao ni implementaciju represivnih mera, i u tom smislu nije dovoljno bolje od onog od pre dve dekade. “Niko ništa neće da prijavi, jer se nadležni po prijavi ponašaju kao da je onaj ko prijavljuje nešto skrivio i ne reaguju nikako i onda nasilje cveta”, prokomentarisao je jedan od ispitanika naše ankete. Da ova tvrdnja nije neosnovana svedoči i iskustvo studentkinje, koja je potvrdila za VOX da su na njenu prijavu o fizičkom maltretiranju pripadnici policije odreagovali ignorisanjem i pitanjem: “A da li si ti prijavljena u ovom stanu?”. Izgleda da kada čovek jednom uvidi da ga sistem neće zaštiti i sa druge strane, kada se onima koji treba da budu primer dopušta bahatost i nasilje, ostaje malo mesta za dijalog, toleranciju, konstruktivna rešenja i rad na ovoj nepoželjnoj društvenoj pojavi. Stoga je možda bolje preventivno uticati, nego se oslanjati na saniranje posledica, koje čak iako se realizuje ne donosi često dovoljnu satisfakciju.

Agresor je retko srećna (i samopouzdana) osoba

Istraživanje Psihološkog savetovališta Univerziteta u Nišu pokazuje da studenti Niškog univerziteta imaju povišen nivo tendencije ka agresivnosti u odnosu na normu. Postoji statistički značajna negativna korelacija između podložnosti stresu i nivoa izraženosti agresivnosti, tj. studenti koji su u većem stepenu podložni stresu imaju i niži nivo izraženositi agresivnosti. U neku ruku ovakvi podaci sugerišu da ispoljavanje agresivnosti smanjuje stres. (Kako to ispoljavanje, ako već ono što je iza frustracije koja ga pokreće ne rešavamo, nije uvek povoljno i za druge oko nas, verovatno bi se trebalo usmeriti na adaptivne načine poput sporta.) Uostalom ispoljavanje agresivnosti na eksplicitne načine i samoj osobi donosi samo motorno olakšanje, uz implikaciju da agresija obično rađa dalju agresiju.

Međutim, kako ljudi često i nisu svesni svog agresivnog nastupa može im se verbalno skrenuti pažnja na to, ili se razgovor može odložiti na trenutak “kada smo svi smireniji”. Takođe, u ovakvim situacijama ne preporučuje se konfrontacija sa agresorom nasamo, ili razvoj debate za koju postoji svest da može da eskalira u neželjenom pravcu. Bavljenje agresijom zahteva strpljenje, uvid i razumevanje, kada nam je stalo do nekog odnosa. I agresivno ponašanje nije ireverzibilno i agresor je retko srećna i samopouzdana osoba, već koristi agresiju kao način prevladavanja sopstvene nesigurnosti. Međutim, kada se ne radi o nekom ličnom odnosu, ili pasivnoj agresiji i kada je teško izaći iz situacije u kojoj se osećamo ugroženo, mnogo je teže pratiti preporuke posebno imajući na umu nepoverenje u efektivnost društvenog sistema. Ipak, u situaciji fizičkog nasilja i dalje je najbolje pozvati policiju, ne izigravati heroja i ne “potpirivati vatru”.

A što se tiče uzroka i promene društvene klime po ovom pitanju, sigurno je da bi jedno bezbednije i uređenije društvo, sa izvesnijm “sutra”, u kome se promovišu zdraviji obrasci ponašanja, bilo pogodno tle za smanjenje ove pojave u kome “junaci” filma “Rane” više neće biti uzori već samo obrisi jednog prošlog vremena. “Mladima nasilje treba da se predstavi kao ponašanje svojstveno nezrelima, nesposobnima da se drugačije iskažu. Treba da shvate da je "in", upravo, odupreti se pozivu za takve aktivnosti, jer to pokazuje karakter, čvrstinu, sposobnost da se razmišlja svojom glavom. Onda je verovatnije da većina mladih neće biti zainteresovana da pridruži agresivnima, niti da ih podržava, pa će oni, tako, opstati samo u neizbežnom statističkom procentu, koji postoji kao očekivan u svakom društvu”, zaključuje Bubera.

(Objavljeno: oktobar 2010. u Vox casopisu za studente)

Mi čitamo, bre

2010-11-02T12:16:00.003+01:00

Čitalačke navike

Mi čitamo, bre

U XXI veku - digitalnoj eri Fejsbuka, mobilnih telefona, torrenta, zaostavštine lake zabave devedesetih, automobila od preko 2000 kubika (ili pretenzija ka njima) i ostalih tehničkih pomagala izmišljenih upravo radi uštede vremena, ipak se neretko kaže kako se živi brzo, kako se nema vremena. U tom svetlu, od prosečnog mladog čoveka nije čudo da izvrne očima na onu Andrićevu kako ostati ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno osiromašiti svoj život, a recitovanje poezije ili ne daj bože pisanje iste najčešće bi takvog nesrećnika povezivalo sa gej aspiracijama.

Nemoguće je oteti se opštem subjektivnom utisku da čitanje u današnje vreme i nije neka popularna aktivnost među omladinom. Postavlja se pitanje da li, ako je ova pretpostavka istinita, uzrok tome treba tražiti u sistemu obrazovanja, domaćem vaspitanju, interferirajućim sadržajima ili finansijskom momentu. Pitanje je čak i da li treba postavljati ovo pitanje tj. da li je i zašto čitanje uopšte od bilo kakve važnosti, u doba kada studenti često čak i ispitnu literaturu zamenjuju skriptama idući linijom manjeg otpora.

Mi (ne) čitamo?

« Čini mi se da je to jedna potpuno paradoksalna situacija. Na osnovu podataka koje plasiraju raznorazne agencije za istraživanje javnog mnjenja, čovek stiče utisak da u ovoj državi 99% mladih samo igraju igrice i izlaze u kafiće, ne uzimajući u ruke ni školske knjige, dok sa druge strane broj prodatih knjiga za mlade dostize neverovatne cifre, da slobodno možemo reći da u istoriji književnosti nikad nije bilo više mladih ljubitelja književnosti nego danas », obrazlaže svoj stav za VOX Karlo Astrahan, pisac i osnivač umetničke grupe KLUB 9.

Rezultati online ankete koju je sproveo naš časopis na uzorku od 363 ispitanika, pokazuju donekle kontradiktorne stavove. Tek 7% ne slaže se sa tvrdnjom da mladi danas sve manje čitaju. Istovremeno samo 1% učesnika ankete izjavljuje da nikada ne čita knjige koje ne spadaju u ispitnu literaturu tj. 90% njih redovno ili ponekad čitaju i nešto van predodređenog stručnog opusa, a to je u najvećem broju slučajeva beletristika (47%), klasika (40%) i popularna psihologija (39%). Najslabije se kotiraju istorija i mitologija, kao i biografije i memoari. Dakle, dobar deo ispitanika mogli bi identifikovati kao „čitaoce“ koji imaju generalno percepciju da ipak mladi čitaju malo.

Zanimljivo je pomenuti i komentar ispitanice, koja kao profesor književnosti i neko ko radi u knjižari, zaključuje da se knjige prodaju više nego sto se misli: “Prosečna cena knjige je 7-8 evra, što je za standard mlade osobe koja zivi u Srbiji mnogo, da bi se često kupovale knjige. Ipak prodaja popularnih naslova je značajna“.

Sudeći po onome što se najviše prodaje kod nas (a i u svetu) poput bestselera Dena Brauna, Hoseinija, zabranjivanog « Dragulja Medine », a ne treba izostaviti ni « Grabljivicu » (štampano u preko 100. 000 primeraka), može se reći da ljudi zaista najviše čitaju beletristiku i naslove uz koje se vezuju kontroverze, a može se i još jednom zaključiti koliko je neprocenjiv uticaj medija u kreiranju čitalačke (a i druge) publike.

Razvijati naviku

Interesantno viđenje uzročnosti nečitanja daje učesnica ankete Bojana Š: „Ranije su se ljudi zabavljali gledajući pozorišne predstave, čitajući knjige, išli su u cirkus itd. Kada se pojavio radio ljudi su slušali muziku kod kuće, kada se pojavio TV ljudi su gledali pokretne slike iz kuće, onda se pojavio kompjuter itd… Ljudi traže zabavu, a direktnije je mogu dobiti uz nove vidove komunikacije”.

Međutim, kao i za mnoga druga interesovanja, stavove, pa i ličnost u celini, odgovornost se umnogome pripisuje u prvom redu vaspitanju i porodici, glasnije nego društvenom poretku i tehnološkom razvoju. Tako i učesnici naše ankete u najvećem procentu smatraju da je uzrok nečitanja upravo nerazvijena navika u porodici. Pored toga, kao glavni razlog navodi se i nedostatak vremena.

U prilog razvijanju navike neizostavno je otvoriti pitanje primerenosti današnjih lektira za decu i mlade, koje na tom putu mogu imati veliki uticaj na stavranje afiniteta ili averzije prema pisanoj reči. Kako za VOX navodi višestruko prevođena pesnikinja Svetlana Biorac Matić, obavezno štivo treba prilagoditi novim generacijama i u program lektire uvesti nove, savremene autore. « Ali, zarad toga ne sme se nepromišljeno i preko kolena odreći i pisaca starije generacije – dokazanih i potvrđenih velikana književnosti », smatra ona. Po njenom mišljenju mladima treba ponuditi ono što je primereno iprimamljivo njihovom uzrastu, a svakako ne nametanjem i prisilom: « Treba ih navoditi da shvate da druženje sa knjigom nije gubljenje vremena, već da se i na taj način još kako može spoznati život ».

Knjiga nas menja

Da se «na taj način može spoznati život» odvajkada su tvrdili još i grčki filozofi (kao i stari Egipćani i narodi Indije), a u praksu su to uveli psihoterapeuti. Još je poznati američki psihoanalitičar Bruno Betelhajm tvrdio da se iz bajki može naučiti mnogo o čovekovim unutrašnjim problemima i ispravnim rešenjima teškoća; on je preporučivao da roditelji deci čitaju i pričaju bajke u cilju podsticanja mašte, razvijanja saznajnih sposobnosti i razjašnjavanja osećanja. Logično bi onda bilo paralelno s tim zaključiti i da književnost u celini, pored očiglednih blagodati razonode, može imati značajan uticaj na čoveka. Ako hoćemo da potkrepimo ovu činjenicu, dovoljno je da se osvrnemo na istorijske događaje koji taj uticaj potvrđuju kao i na Biblijske tekstove koji su pored značajnog uticaja na formiranje vrednosnog sistema i radikalnog preobražaja velikog broja ljudi, odigrali su i presudnu ulogu u formiranju estetike, poetike i čitavog pogleda na umetnost kod Srpskog naroda a na kojima su se srpski književnici srednjeg veka učili književnom izrazu i stilu.[1]

Biblioterapija kao upotreba proznih ili poetskih tekstova danas se koristi u razvojne i kliničke svrhe.

Brojna istraživanja dovela su do zaključaka da čitanje može da utiče na norme i vrednosti, moralno suđenje, altruizam, razumevanje tuđih emocija i poboljšanje slike o sebi, kao i na ksenofobiju, politička uverenja, polne uloge, anksioznost.

Kada se aktivnost čitanja sagleda u tom svetlu i sa svom moći koju sa sobom nosi da utiče na čoveka i njegovo ponašanje, nije loše zapitati se da li i šta čitamo i kako nas to oblikuje i šta govori o nama.

[1] ISTORIJA SRPSKOG NARODA, tom prvi, Beograd, 1981. godine

(Objavljeno: oktobar 2010. u Vox casopisu za studente)

Biti žena i novinar u Turskoj / Being a woman and a journalist in Turkey

2010-11-02T12:09:00.001+01:00

Intervju: Frederike Geerdink, novinarka

Biti žena i novinar u Turskoj

U poređenju sa Turskom, Holandija je dosadna. I mala je. U Holandiji je populacija starija i sve je na svome, razvijena je na neki način. U Turskoj je populacija mlada, privreda se razvija, proces demokratizacije traje, toliko toga se dešava što je veoma važno. Osećala sam da moram otići tamo gde su prave teme

Piše MILENA STOŠIĆ

Frederike Geerdink je Holanđanka koja živi i radi kao novinar u Turskoj već nekoliko godina. Poreklom je iz Utrehta, grada koji se nalazi na 30 kilometara od Amsterdama, i odrasla je u istočnoj Holandiji, bliže granici sa Nemačkom. Čak i pre nego što se odlučila za novinarstvo, govorila je da će biti dopisnik iz Rusije. Danas je svoje mesto našla u Istanbulu i ne pomišlja da se ponovo seli ili vrati u Holandiju.

U Istanbulu, usred centra glavnog dela grada - Taksima, ona govori za WAVE magazine o svojoj odluci da se preseli na istok, o novinarstvu, položaju žena u Turskoj i svom životu kao žene sa zapada u zemlji koja se često doživljava kao konzervativna i kontroverzna.

- Želela sam da budem freelancer u inostranstvu, ali nisam znala kako. Pohađala sam jedan večernji kurs u Holandiji za ljude koji su se već bavili novinarstvom, i tamo smo napravili listu stvari neophodnih za jednu zemlju da bi novinar u njoj bio potencijalno uspešan kao freelancer. Jedan od kriterijuma bio je i da životni standard bude niži nego u Holandiji, tako da vam nije potrebno mnogo novca za život. Ja sam veoma volela Škotsku, ali ona je odmah otpala jer je nivo cena isti kao u Holandiji - objašnjava Frederike svoju odluku da se preseli u Tursku.

- Takođe, potrebno je da u zemlji postoji neki konflikt o kome može da se piše, a u Holandiji postoji velika turska zajednica, mnogi Holanđani idu u Tursku na odmor, postojalo je sa raznih strana potencijalno veliko interesovanje za Tursku. Nakon osam godina freelancinga i osam godina kancelarijskog posla poznavala sam ljude iz praktično svakog magazina u Holandiji, pa sam razmišljala da, kad je već iz toliko različitih uglova moguće pisati o Turskoj, onda mogu to da radim za sve te magazine, u kojima već pišem o zdravlju.

Kako je to biti žena sa Zapada u Istanbulu?

- Sjajno! Da, zaista, u poređenju sa Turskom Holandija je dosadna. I mala je. Osećala sam da moram otići tamo gde su prave teme. U Holandiji nema diskriminacije, nema kršenja ljudskih prava, a Turska se u tom smislu tek razvija. U Holandiji je populacija starija i sve je na svome, razvijena je na neki način. U Turskoj je populacija mlada, privreda se razvija, proces demokratizacije traje, postoji pitanje Kurda i Jermenije, toliko toga se dešava što je veoma važno.

Da li su Vam se ispunila očekivanja?

- Pre šest godina, kada sam postala entuzijastična u vezi sa Turskom, odlučila sam da odem i bacim pogled, da vidim da li ću moći da napravim priču i da je prodam, i - uspela sam. Dva meseca kasnije otišla sam opet i ponovila sve to. Tako sam svakih nekoliko meseci odlazila na 2-3 nedelje kao freelancer (u periodu od dve godine) i svaki put sam uspevala da napravim priču i prodam je. To mi je dalo samopouzdanje da se i preselim tamo.

Ženske teme su jedna od glavnih oblasti Vašeg interesovanja?

- Dobro je da ste ih nazvali "teme", jer ljudi ih obično nazivaju ženska "prava", a to je samo jedan njihov deo. Da, pišem o ženama. Recimo, marame i pokrivanje glave - to je vrlo diskriminatorski. Ali pišem i o sreći u životima žena. One mi govore šta ih čini srećnim, šta su očekivale od života. Negde sam pročitala da samo 50 odsto populacije žena u Turskoj smatraju sebe srećnima, što je mali procenat.

Dakle, smatrate da je pokrivanje glave diskriminišuće?

- Razgovarala sam sa nekim ženama koje nose marame i kažu da su se navikle. Međutim, ponekad one ne mogu da saopšte svojim očevima i muževima da ne žele to. Ima veoma mladih žena i to mi jako ide na moje zapadnjalke nerve - mislim, smeš da se pokažeš, smeš da pokažeš ko si. Ali, poznajem jednu Holanđanku koja je to sama izabrala, ona kaže - ja znam da su se ovako oblačile Muhamedove žene, a one su moji uzori i ja hoću da izgledam tako.

Neistina je pak da je pokrivanje uvek nametnuto od strane muža ili oca. Poznajem jednu studentkinju ovde koja je pokrivena, a upoznala sam i njene dve sestre koje i dalje žive u roditeljskoj kući i ne nose marame. Međutim, na univerzitetima je pokrivanje zabranjeno i ako žele da ostanu dosledne religiji mlade žene mogu da nose perike ili velike šešire. Ne smeju se pokazivati simboli političkog islama u državnim institucijama.

Ima li puno nepismenih žena u Turskoj?

- Nema mnogo posla u južnim i istočnim delovima zemlje. Kurdi takođe imaju velike porodice i nemaju dovoljno novca da pošalju svu decu u školu, tako da prvenstvo imaju dečaci jer oni kasnije treba da budu sposobni da izdržavaju porodicu. Ponekad Turci ne žele da njihove žene budu obrazovane, iako ovde postoji zakon da sve devojčice moraju da idu u školu. One koje ostaju kod kuće nazivaju se "domaćicama". One ne rade; pomažu majkama u brizi o kući i mlađoj braći i sestrama - vode ih u školu, obavljaju kupovinu, čiste, peru. U međuvremenu one rade ručne radove spremajući se za brak. Velika je grupa takvih ovde.

Šta je sa nasiljem u porodici?

- To je ovde veći problem nego u Holandiji. I više je prihvaćeno od strane žena kao nešto normalno. Ima žena koje smatraju da muškarci nekad imaju razloga da biju svoje žene, ako na primer, žena ode kod prijatelja bez dozvole.

Radila sam priču sa ženom čiji je muž umro posle pet godina braka. On se opio na smrt, a ona je izgubila čak dve trudnoće zbog njegove nasilnosti. Tokom intervjua je rekla - ali, ja sam ga volela - i ja sam se pitala zašto, s obzirom na to da ga nikada nije znala kao finog čoveka. Njen odgovor je bio - moje mesto je bilo uz njega. Dakle, nije bila u pitanju zaista ljubav nego nešto poput "on je moj muž i uvek će biti, i šta se tu može", kao nerazdvojna krvna veza.

Žrtve se ne suprotstavljaju često. A policija obično pita - da li sigurno, sigurno želite da podnesete prijavu. I mnoge od žena koje napuste svoje nasilne muževe vraćaju se posle nekog vremena. Zaista je teško izaći iz nasilne veze.

Sa kim obično ostaju deca?

- Deca obično ostaju sa majkom koja se može vratiti svojim roditeljima. Teško je nešto generalizovano reći u ovom kontekstu o Turskoj. Na jugoistoku zemlje devojčice od 14 godina su primorane da se udaju za nekog od 50, i ako žele da izađu iz braka jedino rešenje je da počine samoubistvo. Ali postoje i mesta poput Istanbula, gde se žene udaju tri puta i razvode četiri puta. Postoje velike razlike.

(Objavljeno: 15.07.2010. u Wave magazinu)
____________________________________________________________________

Interview: Frederike Geerdink, journalist

Being a woman and a journalist in Turkey

Comparing to Turkey Holland is boring. And it is small. Holland is more like old population, everything is settled, it is sort of developed. In Turkey, population is young, economy is growing, democratisation process going on, there are so much issues going on, which is very important. I felt I have to go where real topics are

By MILENA STOŠIĆ

Frederike Geerdink is a Dutch who lives and work as a journalist in Turkey for several years now. She origins from Utreht, a place 30 km from Amsterdam, and she grew up in Eastern Holland, close to German border. Even before she went to journalism school, she used to say that she will be correspondent from Russia. Today, she is settled in Istanbul without thinking to move again or get back to West.

In Istanbul, right in the center of main city district - Taksim square, she speaks for WAVE magazine about her decision to move to East, about journalism, women position in Turkey and her life as a woman from the west in a country which is often perceived as conservative and controversial.

- First, I wanted to be a freelancer abroad, but I didn't know how to do it. There was an evening course for people who already work in journalism in Holland, and there we made a list of criterias that one country needs for journalist to be potentially successful as freelancer. And one of the things is also that living standard should be lower than in Holland, so you don't need lot of money for living. And I loved Scotland very much but that was immediately out of the picture because it has same price level as Holland - explains Frederike her decision to move to Turkey.

- Also because country needs a conflict you can write about. And there is a huge Turkish community in Holland, there are many Dutch people going to Turkey for holidays, there was a big potential interest in Turkey in many different groups. After 8 years of freelancing and 8 years of having an office job I knew people from practically every magazine in Holland, so I thought if there are so many angles you can write about Turkey from, then I can write for all these magazines too, where I already write about health.

How does it feel being a woman from West in Istanbul?

- Great! Yes, really, comparing to Turkey Holland is boring. And it is small. I felt I have to go where real topics are. In Holland there is no discrimination, no human rights violation and Turkey is in that perspective much more developing. Holland is more like old population, everything is settled, it is sort of developed. In Turkey, population is young, economy is growing, democratisation process going on, Kurdish, Armenian issue, there are so much issues going on, which is very important.

Are your expectations fullfilled?

- Six years ago, when I became enthusiastic about Turkey, I decided to go and take a look for the first time and to see if I can make a story and sell it, and - I did. And then two months later, I went again and repeated the same. And I was going every couple months for 2-3 weeks as freelancer (for two years) and every time I was able to make a story and sell it. That brought me confidence to move there.

Women issues are one of your main fields of interest?

- It's good that you call it "women issues" because usually people say "women rights", but that's only a part. Exp. Head scarfs - it's really discriminating. But I also write about happiness in women's life. They tell me what makes them happy in life, and what they expected from life. I read somewhere that only 50 per cent of Turkish female population call themselves happy, which is a low percentage.

So, you think that head-scarfing is discriminating?

- I've talked to some women that wear head-scarves and they say that they got used to it. Sometimes they can't say to their fathers and husbands. There are ones who are very, very young and it get on my western nerves a little bit - I mean, you can show yourself, you can show who you are. But I know one Dutch women who really chose to be like that, she said - I know this is how Mohamed's wives were dressing and they are example for me so I want to look like they were.

It's not true that it is always imposed by husband or a father, because I also know a student here with a headscarf and I met two other sisters and they still live in their parents house and they are not head scarfed. But, on universities covering up is forbidden and if women want to stick with religion they can wear wigs or big hats. You can not show symbol of political Islam in official state's institutions.

Are there lots of women who can't read?

- There are not many jobs in South & East areas. Kurds also have big families and there is not enough money to send all the children to school, so first boys are sent to school because later they should be able to take care of families. Sometimes they don't want their woman to be educated although there is a law here that all girls have to go to school. Those who stay home are called "house girls". They stay at home and they don't work; they help their mothers in taking care of house and younger brothers and sisters - taking them to school, shopping, cleaning, cooking. In the meantime they do hands work and get ready for the marriage. It's quite a big group here.

What about domestic violence?

- It's a bigger issue here than in Holland. And it's more accepted by the women like it's natural. There are women who thinks that man has sometimes reasons to beat their wives if, e.g. they go to friends without permission.

I've done an article with a woman whose husband died five years after they married. He drink himself to death, she even lost two pregnancies because of his violence and she said during the interview - but, I loved him - and I wonder why since she never knew him as a nice man. Her answer was - I belonged with him, my place was with him. So, it wasn't really love but something like "he is my husband and he will always be, and what can I do".

Victims don't confront a lot. And police usually ask - do you really, really want to file a complaint. And many of them who leave their violent husbands go back after some time. It's really hard to get out of a violent relationship.

And with whom children usually stay?

- Children usually stay with mother. Woman can go back to her parents. It's hard to say something in general about Turkey in this context. Southeast of Turkey - girls of 14 are forced to marry 50 years old man, and if they want to get away from the marriage only solution is to commit suicide. But you also have places like Istanbul, where women marries three times and divorce four times. There are very huge differences.

(Published: 12.07.2010. in Wave magazine)

Ja sam još uvek OK, ti si još uvek OK / I'm still OK, you're still OK

2010-11-02T12:05:00.001+01:00

Sto godina od rođenja Erika Berna, osnivača transakcione analize

Ja sam još uvek OK, ti si još uvek OK

Progonilac, Žrtva i Spasilac, Ego stanja, Roditelji-Odrasli-Dete, životni skript i reketiranje samo su neki od pojmova koje mnogi ljudi koriste ne znajući da potiču iz transakcione analize. Danas, ceo vek nakon rođenja osnivača ove uticajne psihološke teorije i dalje raste interesovanje za njene koncepte, jer ljudi i dalje žele da se emocionalno opismene, da bolje žive i razumeju sebe i druge, a ovaj razumljivi pristup to obezbeđuje onima koji su spremni da zavire u sebe

Piše MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

Erik Lenard Bernštaj (1910-1970) mogao bi da bude čovek koji je promenio ime u 33. godini života u Erik Bern. Mogao bi da bude psihijatar koji je krenuo stopama psihoanalize. Mogao bi da bude i triput razveden. Tragač za intimnošću. Mogao bi da bude dete koje koje je izgubilo oca u jedanaestoj. Mogao bi da bude i samo crno-bela slika uz tekst. Ali, MOGAO bi da bude i pionir izgradnje značajnih ideja o međuljudskim odnosima i načinima njihovog unapređenja, kao preduslova jednog kvalitetnijeg i autentičnog života.

Erik Bern svakako je najpoznatiji kao osnivač transakcione analize, gde reč transakcija predstavlja osnovnu jedinicu komunikacije između ljudi. Pedesetih godina prošlog veka Bern je predstavio danas jednu od najpoznatijih ideja transakcione analize, koncept - Ja sam ok, ti si ok. Nakon objavljivanja knjige "Koju igru igraš" (Games people play) 1964. godine, Bern postaje poznat širokoj javnosti, a knjiga svetski bestseler, ostavši aktuelna i decenijama kasnije.

- Jedinica društvenog odnosa naziva se transakcija. Ukoliko se dvoje ili više ljudi sretne... pre ili kasnije neko od njih će progovoriti, ili nekim gestom pokazati da registruje prisustvo onog drugog. To se naziva transakcioni nadražaj (stimulus). Druga osoba će potom reći ili uraditi nešto što je na neki način povezano sa tim stimulusom, a što se naziva transakcionalni odgovor - navodi Bern u ovoj knjizi.

U Bernovoj interpretaciji Igre ne nose nimalo pozitivan predznak. On definiše Igre kao "seriju skrivenih, međusobno komplementarnih transakcija, koja se razvija do jasno definisanog, predvidljivog ishoda". To je serija interakcija između ljudi koje su naizgled uverljive, ali koje sadrže neku vrstu skrivenog motiva. Igre koje je opisao nose jako karakteristična imena poput "Da, ali", "Drvena noga", "Šutni me", "Sad te imam, kučkin sine" itd. Zapravo, kompletan jezik transakcione analize osmišljen je na način koji je pristupačan svima, a ne samo profesionalcima koji se bave ovim pristupom.

Kako navodi Toni Vajt, učitelj i mentor transakcione analize, u svom članku iz 2002 - "Transakciona analiza - Ko, gde i šta" ("Transactional Analysis - What, Where and Who"), Bern se zalagao za prava pacijenata. To podrazumeva da je pacijent koji je na lečenju podjednako važan i odgovoran kao i doktor.

Prema mišljenju transakcionog analitičara Boba Avarija, jedan od najbitnijih Bernovih radova je onaj u kojem je napisao da je "transakciona analiza prvenstveno studija o stanjima ega", za razliku od Frojdove studije o "Idu, Egu i Super egu".

- Bernu se nije sviđao koncept "dugoročne terapije"; njegov cilj bio je da pronađe i primeni "lek" već tokom prve seanse - objašnjava on za WAVE magazine.

On je razvio TA (transakcionu analizu) kao metod "lečenja" svojih klijenata. Opisao je "lek" kao razvijanje intimnosti, autonomije svesti i spontanosti.

Nije samo za psihologe

Filozofija TA je da su ljudi OK i da svi imaju kapacitet da misle i prave izbor.

- Meni se dopada TA zbog svog veoma praktičnog pristupa razumevanju ljudskog ponašanja i odnosa. Ona nastavlja da se razvija i raste zbog ovih ideja - kaže Bob Avari.

- Već sam radio kao poslovni savetnik kada sam prvi put pročitao knjigu "Koju igru igraš" još 1970, mislim. Školovao sam se za računovođu, a TA pristup mi se toliko svideo da sam počeo trogodišnii program obuke kako bih postao "ovlašćeni" terapeut - objašnjava on.

Transakciona analiza, prema njegovim rečima, može biti od koristi i menadžerima i može zaista unaprediti rad i profit.

- TA im pomaže da prepoznaju različite igre koje zaposleni možda igraju, pomaže im da smanje broj igara koje oni sami možda igraju sa drugim zaposlenima, da nađu produktivnije načine da se izbore sa lošom radnom etikom i da privuku i zadrže kvalitetnije radnike.

Dakle, pored primene u savetovanju i terapiji ova teorija ima široku primenu i u organizacijskom i korporativnom kontekstu, kao i u pedagoško - andragoškoj oblasti.

Ono što je takođe vredno pomenuti, a što dokazuje i primer našeg sagovornika Boba Avarija je da transakciona analiza nije rezervisana samo i isključivo za psihologe, psihijatre i doktore. I to ne važi samo za Srbiju, gde još uvek ne postoji zvanična zakonska odrednica o ovom i sličnim pitanjima.

- Pitanje kvalifikovanosti i obavljanja terapeutske prakse veoma je delikatno i na njega, po mom mišljenju, nema jasnog odgovora. U Australiji svako može da obavlja praksu terapeuta ili savetnika - potvrđuje poznati australijski psihoterapeut i učitelj i mentor za transakcionu analizu Toni Vajt za WAVE magazine.

- Postoji nekoliko terapeuta sa veoma visokim kvalifikacijama na koje ne bih uputio ni svog psa, koliko su loši. Da se borim sa depresijom i čujem da postoji neko ko mi može pomoći, ne bi me interesovalo da li je kvalifikovan ili ne, samo bih želeo da se osećam bolje. Verujem da bi većina ljudi slično postupila - objašnjava on.

Budućnost

Procenjuje se da TA danas ima oko 10.000 sledbenika širom sveta, a broj ljudi koji su u ulozi klijenta ili su u nekom drugom kontekstu došli u dodir sa njom je nepregledan. Koristi se u praksi za lični razvoj, kao i za rešavanje širokog spektra životnih problema i poremećaja. Obično se navodi da se ovim pristupom uspešno prevazilaze depresija, anksioznost, panični poremećaj, fobije, kao i sijaset svakodnevnih teškoća u međuljudskim odnosima, ali praksa pokazuje da se TA tehnikama može dopreti čak i do psihotičnih bolesnika.

Kako se navodi u jednoj recenziji: TA može biti od koristi nekim pacijentima jer naglašava jednakost između pacijenta i lekara, ne odobrava stereotipnu podelu uloga među polovima i obeshrabruje mentalitet žrtve, naglašavajući pacijentovu posvećenost u procesu lečenja. Ipak, može se smatrati isuviše intelektualnom, bez preteranog izliva emocija koji mnogi ljudi očekuju od terapije.

U svakom slučaju, činjenica je da se mnoštvo ljudi pronašlo u baš ovom pristupu, ali i da naravno, od pojedinca zavisi koji će pristup i terapeuta odabrati u skladu sa svojom ličnošću i potrebama.

- Verujem da će TA nastaviti da se razvija i raste zbog svojih praktičnih i raznovrsnih primena - zaključuje Bob Avari, a možemo samo pretpostaviti da bi se i Bern složio.

Linkovi:

http://bobavary.com/
http://serbian-translations.vox.com/ - prevodi Toni Vajta na srpski
http://www.ynot1.com.au/ - web strana Toni Vajta
http://www.itaa-net.org/
http://www.ericberne.com/

(Objavljeno: 15.06.2010. u Wave magazinu)

__________________________________________________________________________________________________

Century after the birth of Eric Berne, founder of transactional analysis

I'm still OK, you're still OK

The pursuer, rescuer and the victim, Ego State, Parent-Adult-Child, life script and racketeering, to name a few, are terms many people regularly use not knowing they stem from transactional analysis. Today, the whole century after the birth of this influential psychological theory founder, the interest in its concepts is still growing, since people are still eager to become emotionally literate and live better lives understanding themselves and those around them. This user-friendly approach enables this to those who are ready to look inside their souls

By MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

Eric Lennard Bernstei (1910-1970) could be a man who changed his name to Eric Berne when he was 33. He could be a psychiatrist who followed in the footsteps of psychoanalysis. He could also be a three-time divorcee. A pursuer of intimacy. He could be a child who lost its father at the age of 11. He could be a mere black and white photo accompanying an article. But, he COULD also be a pioneer in creating important concepts about interpersonal relationships and ways of their improvement, as a prerequisite for a quality and authentic life.

Eric Berne is certainly best known as the founder of transactional analysis - the word transaction here representing the basic unit of communication between individuals. In the 1950s Berne presented one of today's best known ideas of transactional analysis - a concept entitled "I am OK, you are OK". After publishing the book "Games people play" in 1964, which became a global best-seller and is still relevant, decades after, Berne gained worldwide recognition.

- The unit of social intercourse is called a transaction. If two or more people encounter each other... sooner or later one of them will speak, or give some other indication of acknowledging the presence of the others. This is called transactional stimulus. Another person will then say or do something which is in some way related to the stimulus, and that is called the transactional response - says Berne in his book.

Games, in Berne's view, do not bear a positive connotation. He defines such games as "an ongoing series of complementary ulterior transactions progressing to a well-defined, predictable outcome". They are a series of interactions between people that are superficially plausible, but contain some kind of hidden motive. The games he described are peculiarly entitled - "Yes, but", "Wooden leg", "Kick me", "I've got you, you son of a bitch" etc. Actually, the whole language of transactional analysis is designed to be user-friendly and accessible to everyone, not only professionals dealing with the matter.

As Tony White, Teaching and Supervising Transactional Analyst (TSTA), points out in his article "Transactional Analysis - What, Where and Who" (2002), Berne 'campaigned' for patient power. What this meant was that the patient in treatment is just as important and responsible as the doctor.

Bob Avary, a transactional analyst, thinks that one of the most important of Berne's works, is where he wrote, "Transactional Analysis is essentially the study of ego states", as opposed to the study of the "Id, Ego, Super Ego" as studied by Freud and others.

- Berne disliked the idea of "long term" therapy; his goal was to find and administer a "cure" in one session - he explains for the WAVE magazine.

He developed TA as a method of 'curing' clients. He described cure as developing intimacy, awareness autonomy and spontaneity.

Not only for psychologists

The philosophy of TA is that people are OK and everyone has the capacity to think and make choices.

- I like TA because of its very practical approach to understanding human behavior and relationships. It continues to grow because of these ideas - says Bob Avary.

- I was already a practicing 'Management Consultant' when I first read the book "Games People Play" back in 1970, I think. I had an accounting background and I liked the TA approach so well, I began a three year training program to become 'Certified' - he explains.

Transactional analysis, in his words, can be useful even to the executives; it can really boost the work and profit.

- TA helps them to recognize the various games employees may play, helps them to reduce the various games they may play with their employees, helps them to find more productive ways to deal with poor behavior, helps them to improve their "stroking" relationships and to attract and retain the better employees.

Basically, apart from its counseling and therapeutic application, this theory has a broad specter of application even within organizational and corporate contexts, as well as in the field of pedagogy and andragogy.

Also worth mentioning is the fact that transactional analysis is not reserved exclusively for psychologists, psychiatrists and medical doctors, as we can see in the example of Bob Avary, our interviewee. This does not apply to Serbia, where there is still no official legal regulation regarding this and similar issues.

- The question of qualifications and practicing as a therapist is a very vexed one, to which, in my view, there is not a clear answer. In Australia anyone can practice as a therapist or counselor, a well-known Australian psychotherapist and teacher and supervisor of transactional analysis - Tony White confirms for the WAVE magazine.

- There are some very highly qualified therapists who I would not refer my dog to, as they are that bad. If I had depression and heard of someone who was good at helping then I would not care if they are qualified or not, I would just want to feel better. I think most others would do the same - he explains.

The future

It is estimated that TA today has around 10,000 followers around the world, while the number of people who, at some point, were clients or got in touch with it in some other context, is incalculable. It is practically used for personal development, as well as for solving a wide variety of life problems and disorders. It is usually stated that using this approach one successfully overcomes depression, anxiety, panic disorder, phobias, as well as dozens of everyday troubles regarding interpersonal relationships; however, the practice shows that TA methods can even get through to psychotic patients.

As stated in one revision: TA can be helpful for some patients in that it emphasizes equality between therapist and patient, discouraging prejudicial sex roles, and it de-emphasizes the victim mentality, stressing the patient's commitment to the work. However, it can be considered too intellectual, without much of the emotional outpouring than many want and expect from therapy.

At any rate, it is a fact that lots of people have found exactly this approach to be the most helpful, as well as, of course, that it is up to an individual to decide which approach or therapist to choose, in accordance with their personality and needs.

- I see the continued growth of TA because of its practical and diversified applications - concludes Bob Avary, and we could only guess that Berne would agree as well.

Links:

http://bobavary.com/
http://serbian-translations.vox.com/ - Tony White's translations into Serbian
http://www.ynot1.com.au/ - Tony White's webpage
http://www.itaa-net.org/
http://www.ericberne.com/

(Published: 12.06.2010. in Wave magazine)

Transakciona analiza - dobra za svakoga / Transactional Analysis - good for everyone

2010-11-02T12:02:00.000+01:00

Intervju: Zoran Milivojević, transakcioni analitičar

Transakciona analiza - dobra za svakoga

Pojedinac, nažalost, u kapitalizmu mora sam da se pobrine za mnoge stvari u životu, pa i za to kako će se osećati. Ali ljudi sve više razumeju važnost emocionalne i socijalne inteligencije u društvenom životu i u budućnosti će prihvatiti i shvatiti da moraju da budu emocionalno pismeni

Piše MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

Široj publici možda najpoznatiji kao autor bestselera "Emocije" i "Formule ljubavi", Zoran Milivojević je istaknuti transakcioni analitičar (TA) i međunarodni predavač. Prvi je u istočnoj Evropi stekao najviši stepen internacionalnog supervizora i edukatora Međunarodnog udruženja za transakcionu analizu (ITAA), kao i Evropske asocijacije za transakcionu analizu (EATA). Dr Milivojević je predsednik TA centra ATAS - udruženja koje okuplja transakcione terapeute Srbije, kao i one koji su u procesu edukacije i sve zainteresovane za ovu oblast psihoterapije baziranu na učenju Erika Berna. Kroz svoje knjige Dr Milivojević je pisao o ljubavi, braku, roditeljstvu, narkomaniji, psihološkim igrama, emocijama, a za WAVE magazine ovoga puta govori o transakcionoj analizi, svom izboru da se baš njome bavi, presudi Dodo ptice, kao i o važnosti emocionalne pismenosti u kontekstu stogodišnjice od rođenja Erika Berna - osnivača transakcione analize.

- Odabrao sam transakcionu analizu jer mi se čini da ona ima najširi konceptualni pristup - bavi se dešavanjima u pojedincu, svim onim što je definisano psihoanalizom, ali i spoljašnjim interakcijama ljudi. Dakle, ima i tu socijalnu komponentu. Činilo mi se da je to dosta dobar okvir za integraciju mojih različitih psihoterapijskih interesovanja - objašnjava Zoran Milivojević svoj izbor.

Da li je to najbolji mogući pristup?

- Stav istraživača psihoterapije odgovara nečemu što se zove "presuda dodo ptice", što znači da su sve psihoterapije različiti putevi koji vode ka istim rezultatima i da svi modaliteti nisu dobri za sve klijente, kao ni za sve terapeute. I jedni i drugi biraju modalitet prema svojim osobinama ličnosti. Danas se smatra da nije baš u redu kada neko kaže "ovo moje je najbolje", jer sve je podložno kritici i nijedan modalitet nema argumente da je najbolji i najispravniji. Meni je zbog te širine u konceptualnom pristupu i to što dozvoljava veliku fleksibilnost u tehnikama - baš TA stvar izbora.

Ali ipak je dobra za svakoga?

- Transakciona analiza je vrlo široka, što je na neki način i problem, jer se onda u toj širini, u toj difuziji izgubi identitet i granice škole. Ali, jako je dobro za ono što zovemo crtama ličnosti ili organizacijom ličnosti. Ima tu priču o životnom scenariju, tako da je u tom smislu dobra za svakoga da malo proveri svoj način razmišljanja. Zbog toga, iako je krenula kao psihoterapijska škola, ona je danas sve više prisutna u oblasti savetovanja i raznih vrsta coachinga i u korporativnim treninzima, da ljudi budu uspešniji i bolji u onome što rade. Tako su mnoge stvari ušle u "narodno razumevanje". Recimo koncept "ja sam u redu, ti si u redu" ili Karpmanov dramski trougao - Žrtva, Progonilac, Spasilac.

Koliko je transakciona analiza napredovala ili se izmenila od primarnog Bernovog koncepta?

- TA je imala nesreću što je Bern umro u svojoj 60. godini. Jedna od njegovih glavnih knjiga "Šta kažeš posle zdravo" (What do you say after you say hello) izašla je dve godine posle njegove smrti. Njegovi učenici su se na neki način raspršili i ostalo je nerešeno pitanje Bernovog naslednika, tako da se TA razvijala u različitim pravcima. Iako interesantni, nijedan od njih nije postao glavna struja, tako da je TA danas u nekoj vrsti krize identiteta.

Koliko je transakciona analiza razvijena u Srbiji?

- Često se u svetu dešava da nema baš velikog interesovanja studenata psihoterapije za škole i pravce poput TA, koje su bile aktuelne pre 20-30 godina. Međutim, mi u TA centru održavamo transakcionu analizu u skladu sa savremenim konceptualnim pravcima - od narativne terapije preko konstruktivizma itd. Neprestano ih integrišemo u TA, menjajući neke osnovne postavke i zbog toga činimo TA savremenom. Mi verujemo u nju. Ne samo da to predajemo, nego na neki način tako i živimo i onda smo dosta uverljivi kada prenosimo taj model. Zbog toga naše nacionalno udruženje ima oko 800 članova, što je vrlo zavidna cifra, jer na primer međunarodno udruženje za TA ima ukupno 1600 članova. Znači, mi smo kao polovina međunarodnog udruženja, a naša zemlja baš i nije tako velika.

Znači da je TA popularna u Srbiji?

- Jeste, a popularna je i naša interpretacija transakcione analize.

Kako vidite budućnost transakcione analize? Da li je moguće očekivati da se nekad ovakva vrsta edukacije uvede u formalno obrazovanje?

- Ne verujem da će biti uvedena u obrazovanje, zbog toga što država nije zainteresovana za sreću pojedinca. Pojedinac, nažalost, u kapitalizmu mora sam da se pobrine za mnoge stvari u životu, pa i za to kako će se osećati. Ali ljudi sve više razumeju važnost emocionalne i socijalne inteligencije u društvenom životu, tako da je sve veće interesovanje da kroz različite kurseve ljudi usvoje razna znanja i veštine. Ja verujem da u budućnosti neće biti važno da li je nešto transakciono ili ne, nego će iz različitih modaliteta različitih koncepta ljudi prihvatiti i shvatiti da moraju da budu emocionalno pismeni ili psihološki pismeni, da bolje razumeju sebe i ljude oko sebe, jer život postaje sve kompleksniji i to će se svakako desiti. Sve te tehnologije koje je izmislila psihoterapija preseliće se u domen coachinga za život, raznih grupa, raznih radionica, što je ustvari i cilj - da ljudi dobro žive i da se dobro osećaju.

Linkovi:

www.tacentar.net
www.psihopolis.edu.rs
www.milivojevic.info

(Objavljeno: 15.06.2010. u Wave magazinu)
__________________________________________________________________
Interview: Zoran Milivojević, transactional analyst

Transactional Analysis - good for everyone

In a capitalist society an individual unfortunately must take care of many things in life himself, including the way he feels. However, people more and more come to realize the importance of emotional and social intelligence in their social lives and in the future, they will realize that they must be emotionally literate

By MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

Zoran Milivojević is a renowned transactional analyst and international lecturer, perhaps familiar to a wider audience as the author of bestsellers Emotions and The Formulae for Love. He was the first in Eastern Europe to reach the highest level of training for international supervisors and educators of the International Transactional Analysis Association (ITAA) as well as of the European Association for Transactional Analysis. Dr Milivojević is the president of the TA Centre ATAS - an association that gathers transactional therapists in Serbia alongside those who are still in the process of education and those interested in this field of psychotherapy, based on the teaching of Eric Berne. In his books, Dr Milivojević writes about love, marriage, parenting, drug addiction, psychological games and emotions and on this occasion for the WAVE magazine he speaks about the transactional analysis, his choosing it as his specialty, the Dodo bird verdict and finally, about the importance of being emotionally literate on the occasion of celebrating one century of Eric Berne's birth - the founder of the transactional analysis.

- I have chosen transactional analysis since it seems to me that it has the broadest conceptual approach - it deals with what happens within individuals, with all matters defined by psychoanalysis but with people's external reactions as well. It means that it also has that social element. It seemed to me that it made a fairly good framework for integration of different psychotherapeutic interests I had - Zoran Milivojević explains his choice.

Is it the best possible approach?

- The attitudes of psychologists who do research in psychotherapy are equivalent to what we call the Dodo bird verdict, meaning that all types of psychotherapy are in fact different pathways leading to same results and that same methods will not work for all patients or even all therapists. Both choose methods depending on their character traits. Nowadays, it is considered inappropriate when somebody says "Mine is the best" because everything is prone to criticism and no method has the arguments for being the best or the right one. For this very width of the conceptual approach and for it allowing great flexibility when it comes to techniques, I have chosen the TA.

After all, it is good for everyone?

- Transactional analysis is a very broad field, and that is in some way a problem, because the identity and boundaries of a school get lost in that width. Nevertheless, it is very good for what we refer to as character traits or personality organization. It has the story of a life scenario and for that matter it suits everyone who wants to check their way of thinking. For that reason, although it was launched as a psychotherapeutic school, today it is more and more present in the fields of counseling, couching, corporate training, as a means for making people more successful in what they are doing. That is how many things have become part of the "general understanding". For instance, the concept "I'm ok, you are ok" or Karpman's drama triangle - the victim, persecutor and rescuer.

How much has this analysis been improved or changed since Berne's original concept?

- It was a misfortune for TA that Berne died when he was 60 years old. One of his major books What do you say after you say hello? was published two years after his death. Consequently, his students scattered and the unsolved matter of who would become his successor remained, so the TA developed in different directions. Despite being interesting, none of those directions took the lead, which resulted in the TA having some kind of an identity crisis today.

To which extent is the TA developed in Serbia?

- Students of psychotherapy worldwide are often not interested in schools or fields of study that were popular some twenty or thirty years ago, such as the TA. Nevertheless, in the TA centre we keep the transactional analysis up-to-date with contemporary conceptual methods, starting from the narrative therapy to constructivism, etc. We constantly integrate them into the TA by changing some basic assumptions and thereby, we keep it modern. We believe in it. Not only do we teach it, but also in some way we live by it and for that reason we are very convincing in conveying that model. That is the reason why our association has around 800 members, which is quite a number having in mind that the international TA association has 1600 members altogether. It means that we alone make the half of the international association, despite being a rather small country.

It means that the TA is rather popular in Serbia?

- Yes, it is, but so is our interpretation of it as well.

What future do you predict for the transactional analysis? Is it realistic to expect this kind of education to be introduced in schools?

- I don't believe it will become a part of the educational system because the country does not care about the happiness of an individual. In a capitalist society individuals, unfortunately, must take care of many things in life themselves, including the way they feel. However, people more and more come to realize the importance of emotional and social intelligence in their social lives, thus there is a growing tendency among people to acquire various abilities and knowledge through different educational courses. I believe that in future it will not be important whether something is transactional or not, but that in stead, though different models and concepts people will come to realize and accept the fact that they must be emotionally or psychologically literate in order to better understand their surroundings since life is becoming more complex. All the technologies created by psychotherapy would become part of the life couching, various groups, workshops and that is actually the goal - to help people live well and feel good.

Links:

www.tacentar.net
www.psihopolis.edu.rs
www.milivojevic.info

(Published: 12.06.2010. in Wave magazine)

Koju igru igraš? / Games people play

2010-11-02T11:59:00.000+01:00

Razumevanje ljudskog ponašanja

Koju igru igraš?

Transakciona analiza je racionalni pristup razumevanju ponašanja, koji je baziran na pretpostavci da svako može da nauči da poštuje sebe, da misli za sebe, donosi sopstvene odluke, ispoljava svoja osećanja. Njeni principi mogu se primeniti na poslu, kod kuće, u učionici, u susedstvu - gde god imamo posla sa ljudima - Muriel James & Dorothy Jongeward, Životni pobednik

Piše MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

Igrati igre čak ni u laičkom rečniku ne nosi sa sobom preterano pozitivnu konotaciju. Najčešća je asocijacija na muško - ženske odnose, femkanje, zavaravanje, neiskrenost. U izvesnom smislu tumači se čak i kao pokazatelj inteligencije, domišljatosti i iskustva. U rečniku transakcione analize (TA) pak, Igre koje ljudi međusobno igraju su obično nesvesne i imaju karakter nepoštenja. Kako Erik Bern, osnivač TA objašnjava - u njima se folira i neko uvek ućari. A igrač nije samo narator već i akter, čija uloga ne završava hepiendom.

Na prvi pogled mnogi bi mogli da negiraju igranje Igara, verovatno zato što je čovek skloniji da posmatra kritički ljude i svet oko sebe negoli svoju malenkost, ali i zbog toga što se većina ovih ponašanja dešava na nesvesnom nivou. Knjiga Erika Berna Koju igru igraš postala je bestseler šezdesetih godina i dan-danas je popularna, moguće upravo zbog toga jer kad dublje zavire u sebe i analiziraju svoje ponašanje, ljudi prepoznaju određenu igru. A igra izgleda kao običan isečak iz života pojedinca. Neupadljiva, svima bliska, ali repetitivna.

Igre o kojima Bern govori imaju karakteristične, životne nazive iz kojih se već može naslutiti fabula - "Vidi šta sam napravio zbog tebe", "Da nije bilo tebe", "Frka", "Hoću samo da ti pomognem", "Lokalni mudrac", "Šutni me", "Seljanka", "Doš'o si mi na zicer, đubre"... U dolazećim godinama prvobitni Bernov inventar igara se proširivao, pa tako danas govorimo i o Igrama koje igraju narkomani poput "Stari džanki", "Drogiran i ponosan", o kojima je pisao dr Zoran Milivojević, Igrama koje igraju alkoholičari (Klod Štajner), Igrama koje igra vaš kućni ljubimac (Bruce Fogle).

Igre se mogu igrati u bilo kom životnom kontekstu, bio to brak, radno mesto ili društvo u celini, a Bern još govori i o Igrama iz podzemlja, Seksualnim igrama, Dobrim i Životnim.

Kako je sve počelo

Igre se uklapaju u nesvesni životni plan čoveka, koji se još naziva skript ili scenario u transakcionoj analizi. Dete na osnovu ranih iskustava donosi odluku o tome kakav će mu biti scenario, dobrim delom zahvaljujući odnosu sa roditeljima i kasnije ga kroz život potvrđuje svojim ponašanjem, a i Igre su jedan od njih. Klasifikuju se kao jedan od načina struktuiranja vremena, pored drugih mogućnosti kao što su rituali, razonode, povlačenje ili rad. I upravo ispunjavanje vremena može biti jedna od dobiti igranja Igara, od toga da se uspuni deset minuta do celi život.

U igri uvek postoji skrivena motivacija i dobit za igrače. Igrač baca udicu, drugi se peca (što ne smanjuje njegovu odgovornost) i dolazi do obrta u komunikaciji koja poprima sasvim drugi pravac.

Transparentna Igra je na delu u slučaju žena koje su donele skriptnu odluku da su "svi muškarci neverni", da se "muškarcima ne može verovati" i slično. Ove žene delom sebe ulaze u veze sa muškarcima, ali usled postojanja unutrašnjeg konflikta i potrebe da se potvrdi skript, dolazi do obrta u kome one nalaze "dokaze" i raskidaju vezu, zaključivši kako su, eto, nažalost opet bile u pravu.

Bliskost (intimacy)

Igre, kao način potvrde ranog mišljenja o sebi, traženja smisla ili ispunjavanja vremena onemogućavaju otvoren, iskren i autentičan odnos među ljudima. Lakše je igrati igre nego se upuštati u rizik da budemo povređeni, a da ipak dobijemo minimum interakcije i potvrda od drugih. Bern navodi bliskost kao često zastrašujući, ali sigurno i najlepši izbor struktuiranja vremena u kome nema igara ni manipulacija. Svi ljudi koji su jednom imali bliskost sa nekim u svom iskustvu sigurno će posvedočiti u superlativima o ovim kontaktima. Svako ima potencijala da ostvari bliskost i svi smo rođeni za uspeh. A ipak ima tako mnogo Gubitnika i tako mnogo Igara i ljudi koju su nezadovoljni svojim odnosima i životom. No ipak, dobro je znati da je promena moguća i da je njena klica u nama. Što bi Bern rekao - možda nema nade za ljudsku rasu, ali je ima za poneke njene pripadnike.

(Objavljeno: 15.06.2010. u Wave magazinu)

_______________________________________________________________________________________________________________________

Understanding human behavior

Games people play

Transactional analysis is a rational approach to understanding behavior which is based on the assumption that everyone can learn to respect themselves, think for themselves, make their own decisions, and express emotions. Its principle can be applied at the worksite, at home, in classroom, neighborhood - anywhere we can meet people - Muriel James & Dorothy Jongeward, Life winner

By MILENA STOŠIĆ (milena.stosic@wavemagazine.net)

Playing games even in layman terms doesn't have a very positive connotation. The most common associations are those of male - female relations, pretending, cheating and not being honest. To a certain degree it is interpreted even as a demonstration of intelligence, wittiness and experience. On the other hand, in the dictionary of transactional analysis (TA), the Games people play are usually subconscious and have a characteristic of being dishonest. As Eric Bern, the founder of TA explains it - through playing we are faking and someone always wins. And the player is not only a narrator but also a participant whose role does not end happily.

At a first glance many could deny playing Games probably due to the fact that people tend more to observe critically other people and the world around them than themselves but also because most of these behaviors is happening on a subconscious level. Eric Bern's book Games people play has become a best-seller in the 60s and it is popular to this day probably exactly because when people look deep inside themselves and analyse their behavior they recognize a certain game. A game looks like a simple cutting from an individual's life, not so obvious, close to everybody but repetitive.

The games Bern talks about have typical, everyday life names which give you a peek into the fable - "Look what I made for you", "If it weren't for you", "A fuss", "I only want to help you", "Local wiseman", "Dump me", "Country girl", "Now you'll pay, scum" and so on. In the years after the publication Bern's inventory has grow so now we talk about Games played by junkies such as "Old junkie", "Stoned and proud" written by Zoran Milivojevic, MD, Games played by alcoholics (Claude Steiner), Games played by your pet (Bruce Fogle).

Games can be played in any life context whether it is marriage, work place or the society as a whole and Bern also talks about the Games from the underground, Sex games, Good and Life games.

How it all began

Games fit into the person's subconscious life plan also called script or scenario in transactional analysis. A child, based on its early experiences, makes a decision on what its scenario will be mostly thanks to its relationship with parents and it confirms it later on throughout life with its behavior and Games are one of them. They are classified as one of the ways to structure time along with other possibilities such as rituals, retreat or work. And it is the structuring of time that can be one of the gains of playing Games. They can fill out 10 minutes or your entire life.

Games always contain secret motivation and gain for the players. The player throws a bait, the other one is hooked (that doesn't undermine his responsibility) and there is a twist in communication that completely changes direction.

Transparent Game is at stake in the case of women who have made the script decision that "all men are unfaithful", that "men can't be trusted" and so on. These women enter the relationships with men only partly but due to the existence of an inner conflict and the need to affirm the script there is a twist in which they find "evidence" and break the relationship off, concluding that they were, after all, right.

Intimacy

Games, as a way of affirming an early opinion of self, seeking sense and filling time do not enable open, honest and authentic relations among people. It is easier to play games than to get involved in the risk of being hurt but to still gain the minimum of interaction and affirmation from others. Bern states intimacy as an often intimidating but surely the most beautiful choice for structuring time without games or manipulations. All the people who have shared intimacy with someone in their experience are sure to testify about this contact with words of praise. Everybody has the potential to establish intimacy and we are all born to succeed. But still, there are so many Losers and so many Games and people who aren't satisfied with their relationships and life. Still, it is good to know that change is possible and that its seed is in us. As Bern would say - maybe there isn't hope for human race but there is for some of its members.

(Published: 12.06.2010. in Wave magazine)

Berlin – vanserijska inspiracija

2010-10-22T23:43:00.001+02:00

Studijsko putovanje u Berlin – « Dobrodošli u EU », FES

Pre par godina politika me ni najmanje nije zanimala. U godinama pre toga znali smo da je Milošević negativac i da se pred drugaricom čiji je otac SPS-ovac ne pušta ona Čorbina kaseta sa « Baba Julom », « Diktatorom » i « Decu ti neću oprostiti ». Imali smo bedževe « Šetačica protest 96/97 », a kasnije smo lepili pesnice « Otpora » po klupama i sveskama. Čini mi se da mnogima nije bilo jasno kako Vuk Drašković nije postao predsednik, a verujem da su mnogi i saosećali. Ipak, bilo je lako, jer je kao u knjigama za decu postojala crno-bela slika. Jedni su loši, drugi su dobri i izbor je lak. Tada nismo imali pravo glasa, a znali smo za koji tim navijamo. Danas kad ga imamo dvoumimo se treba li ići na utakmicu.

Nakon 5. oktobra osećali smo se kao pobednici. Osećali smo da smo učestvovali u toj pobedi, jer uistinu i jesmo. Iako, daleko od toga da smo znali šta je to politika i daleko od toga da nas je zaista zanimala. Kao i sva deca čeznuli smo da budemo deo grupe i da se borimo za viši cilj. Mnogima se u kasnijim godinama isplatilo to bistvovanje u grupi, ali su mnogi i prestali da žele da se bore za viši cilj.

Sa žaljenjem i sasvim pouzdano može se konstatovati da je današnja omladina u Srbiji mahom apolitična, nezainteresovana i orijentisana ka drugim opcijama. Politika se percepira uglavnom u negativnom kontekstu i asocijativno povezano sa korupcijom, nepotizmom, “mlaćenjem prazne slame” i dobro plaćenim zanimanjima. Samo 6% mladih u Srbiji sebe vidi kao političke aktivne osobe, dok još 32% poznaju politički život, trude se da budu u toku, ali se ne angažuju lično#. Da li je do brloga komunističkog nasleđa, do previsokih kriterijuma ili objektivne neefikasnosti države, no čini se da politička misao i razumevanje mladih u Srbiji nisu na zavidnom nivou. Možda nikada i nismo imali priliku da živimo u zemlji gde je politika – demokratija i u uslovima gde bi sazrevanje u ovom smislu bilo moguće. No, danas su bar granice ka svetu otvorene – i to ne samo za beg, već za razmenu primera dobre prakse i učenje konstruktivnih načina za kreiranje politika i u krajnjoj liniji jednog kvalitetnijeg života.

Da, do pre par godina nisam želela ni da pišem o politici. A onda, kako obaveze i odgovornosti rastu, kako prelazimo iz faze mladaštva u fazu odraslog, čovek počinje da shvata, ako razmišlja o tome, da je nebrojeno stvari i sitnica u njegovom životu protkano upravo koncima političkih odluka, lidera i orijentacija. I tako je iz jednostavne odgovornosti prema sopstvenom životu, i od globalnog ka lokalnom sa pozicije evroentuzijaste, krenulo moje interesovanje za socijalnu demokratiju, kao opciju čije teorijske koncepte mogu da usaglasim sa ličnim uverenjima. I iskreno verujem da je to jedan od autentičnih puteva kojima čovek treba da krene ako kreće u bilo kakav politički aktivizam ili makar polemiku.

Pre nego da otputujem u Berlin mogla sam da tvrdim da je statistički neznačajan procenat takvih među mladima u Srbiji koji su članovi partijskih podmladaka. Mogla sam da posvedočim o primerima očajničkih pokušaja zaposlenja kroz politički angažman, o licemerju, neznanju i nejednakim šansama. I svakako mogu i danas. Razlika je u tome da mi je ovaj put omogućio da skepsu zamenim nadom, jer su ljudi kojima sam bila okružena, naši budući politički lideri i akteri zaista vredni te nade.

Tako da, u prvom redu, ovaj put je doneo nove ljude u moj život i to bih istakla možda i kao najvažniji aspekt.

Berlin je kao preporođeni grad, grad gde je socijal demokratija dominirala otkako je pala Gvozdena zavesa, kao grad Evrope u malom, svakako sjajan izbor za učenje o vrednostima koje želimo da implementiramo i u našem društvu. Grad u kome nema ulaska u autobus sa hranom i bez karte, grad gde je duvanski dim isteran iz zatvorenih prostorija, a kažu i najbezbedniji grad u Evropi. Grad u kome nije opasno kad vam se crnac obrati, gde se gaji različitost i tradicija, grad dobrog piva i predusretljivih Nemaca. Ako je sve to taj grad, onda mora da je i politika socijal demokratije učestvovala u ovakvom razvoju, kao što i svuda politike diktiraju svet koji nas okružuje.

U ovoj zemlji deca se od malih nogu vaspitavaju i usmeravaju, kao na primer o jednom od najvećih tragedija u istoriji ovog naroda – rasizmu. Deca se odvode u koncentracione logore i uče šta se ne sme ponoviti. Sindikati se bore za buduće besplatno obrazovanje te iste dece i zaštitu prava tih budućih nosioca društva. I tako se stvara razvijeno i civilizovano društvo u kome se pojedinac ima reč u donošenju odluka.

Ova zemlja i nama daje ogromnu pomoć u resursima raznih vrsta. Svakako, ne iz čistog altruizma, već iz interesa i opšteg cilja radi koga se i okupljaju evropske zemlje – mira. Čini se pak da mi sami neretko ne vidimo tu pomoć a ni taj interes koji proizilazi iz potencijala prepoznatog u našoj zemlji kao jednoj od lidera Zapadnog Balkana. Možda zbog toga što nije dovoljno transparentno u šta sve u Srbiji ulaže Nemačka, možda zato što ne verujemo objektivnosti medija i selekciji informacija, možda zato jer nemamo strpljenja ili motivacije za zainteresovanost. A možda i zato, kako je napola u šali a napola u zbilji rekla Fredericke Kahler, Amerika mnogo govori o ono malo para što daje za razliku od Nemačke. No, ko god daje ne daje milostinju već ulog u razvoj regiona i na globalnijem nivou od nacionalističkih opaski. S jedne strane, teško nam je prihvatiti tranzicione promene, a sa druge čini nam se da teku presporo. Naravno, svetu se ne može ugoditi, ali jedno društvo možemo nazvati demokratskim tek ako se pojedinac u njemu oseća sigurno i ako oseća poverenje, ako glasa ZA nekoga a ne za manje zlo, ako o porezu saznaje od države a ne iz američkih filmova, ako sme da učestvuje u protestu za sopstvena prava i slobode bez straha od diskreditovanja ili nasilja, ako sme da kaže i da bude saslušan. Nemačka je sjajan primer sređene zemlje koja se je za tako kratko vreme, nakon užasnog fašističkog virusa, podigla na noge i nanovo zauzela vodeću poziciju u regionu. U tom duhu, na ovom putu sam naučila mnogo o organizovanosti struktura ove zemlje, kao i o načinima na koji ljudi mogu da kažu svoje. Kao što smo u najskorijoj budućnosti mogli da vidimo, u našoj zemlji ljudi ne umeju još uvek da na civilizovan način lobiraju za svoje ideale ili skrenu pažnju na svoje probleme, a za to ćemo ih svakako etiketirati i « jezivo im odgovoriti »#. Mere represije do sada su malo koga prevaspitale, ako je verovati psiholozima i istorijskim činjenicama, tako da je lako zaključiti da tekovine demokratije moraju da uključe i onu staru « bolje sprečiti, nego lečiti », baš kao što Nemci rade sa svojom omladinom nudeći im druge puteve sem anti-semitizma i nacizma. I baš kao što je socijal demokratama u Nemačkoj možda bilo potrebno da posle 11 godina malo budu u opoziciji#, možda je potrebno i ovdašnjim. Mada, ako je verovati profesorki Snežani Đorđević, kad ceo parlament glasa za Ustav na neviđeno, onda linija između opozicije i vlasti i nije tako debela.

Ovo putovanje još jednom je potvrdilo moj evroentuzijazam i stav da, iako Evropa zapravo ima alternativu, EU ipak ima standarde i mehanizme koji su najbolji izbor za Srbiju i njen razvoj. Utoliko i zbog toga što ispunjavanje tih standarda samo može da ubrza promene i napredak koji bi bez neke vrste pritiska sa strane verovatno ipak bio sporiji. U tom kontekstu presrećna sam da je decentralizacija jedan od prioriteta njihovog Ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj kada je reč o Srbiji, te da ova stvar neće moći da ostane na predizbornim poenima G17+ regionalizacije. Na neki način dakle, osećam sigurnost kada je o budućim politikama Srbije reč jer je potpuno izvesno da neće moći da budu kontaminirane isključivo partijskim i ličnim interesima, već uslovljene standardima demokratskih zemalja, ako smo odabrali da aspiriramo ka članstvu u EU.

Ovo putovanje pokazalo mi je kako izgleda izbliza društvo u kome postoji obostrano poštovanje, vladavina prava i koji je standard života ljudi koji žive u ovom duhu. Svakako da nijedno društvo nije idealno, ali ono u kome ima dovoljno prostora za istinsku diskusiju i kontruktivnu kritiku – obećava.

Ovo putovanje potvrdilo mi je da politika treba da me zanima i da je socijal demokratija zaista najhumaniji pristup čoveku i najbliskiji onome što kao ljudi pretendujemo da budemo.

Ovo putovanje učvrstilo je moju želju da naučim nemački jezik i da se bez svake sumnje ponovo vratim u Berliin.

Ovo putovanje pružilo mi je priliku da ubijem bar jednu predrasudu o pripadnicima političkih partija i njihovoj motivaciji.

I ovo putovanje je jednostvno – bilo inspirativno.

Kroz ostvarene kontakte, otvorena vrata i zagolicane mogućnosti, čovek može samo da bude neodgovoran prema sebi i svom izboru da bude društveno aktivan pa da ignoriše ideje, prilike i saznanja stečena na ovom studijskom putovanju.

A politika me nije zanimala do pre par godina. I dan danas ne zanima mnoge moje prijatelje. Ne zanima mnoge mlade ljude. A važno je gde živimo i kako naše pravo glasa, naše pravo izbora i naše pravo na progres kreiraju našu stvarnost. Interesovanje za politiku generalno ne znači i politički aktivizam već pre svega političku svest i razumevanje da bismo bili kadri da kritikujemo, da bismo bili kadri da biramo, da bismo bili odgovorni prema svojim životima. Znači želju da se informišemo, želju da sami doprinesemo tom izvikanom boljitku, želju da prestanemo da budemo pasivni risiveri. Za mene ta politika je socijal demokratija i o njoj pišem – slobodno, kao građanka jedne evropske zemlje koja bi mogla da postane demokratska, koja bi mogla da se preporodi, baš kao ne tako davno Nemačka.

Čovek je sam sebe sjebao

2010-09-09T10:32:00.000+02:00

Iako se čovek rađa u zajednici i prevashodno je socijalno biće, jedna od važnijih stvari za emocionalnu stabilnost je kapacitet da se bude sam.

Roditelji te naprave, pa odu u nekom momentu. To čak i ceo život potenciraju, kako neće uvek biti tu. Sa braćom i sestrama se deli krevet, soba, igračke, mama i tata, a onda polako svako dobije svoju sobu i svoj život, sekundarnu porodicu. Prijatelji i "prijatelji" su uvek tu negde, ali na kraju dana svako ide svojoj kući, iako ponekad spavaju kod nas. I u biti, tražimo drugo ljudsko biće da sa nama podeli život. Tražimo svoju polovinu, jer bez nje nismo potpuni. Kakva farsa. Šta je sa ljudima koji je nikada ne nađu? Oni su nepotpuni ljudi? Ili nešto s njima nije u redu, ako im niko ne treba, ili nisu zaslužili. Jednom mi je jedna slikarka napisala kako je ljubav božanski dar - to ne doživi svako. Ipak, na kraju dana vrlo je važan taj kapacitet da se bude sam. Jer sami i jesmo i kada nam se čini da smo sa nekim.
I zato se niko i ne može udržati, a ako se udrži to je kvalitativno potpuno drugačije. A ako je čovek ipak sam, onda je čovek shodno tome i pomalo sebičan. A taj sebičluk je i potpuno logičan - svako će pre pogledati sebe nego drugog, jer svi ti drugi sami su odgovorni za svoje poverenje, za svoje investicije, za svoj život, čak i ako su ga hteli deliti sa vama. Ko im je kriv.
Stoga su sve međuljudske priče, odnosi, karakteri, moralnosti malo paušalne stvari. Jer ako na kraju dana gledamo sebe i ne možemo raditi protiv sebe ko nas onda može kriviti što radimo protiv njega, kad se to njega zaravo i ne tiče. Drugi su kolaeralna šteta. Nekima ćemo mi to biti, a neki nama.
Na kraju se spojimo sa nekim d aopet ostavrimo sopstvene sebične ciljeve, da si napravimo decu da nas čuvaju pod starost, da kupimo kola, napravimo porodicu kao što drugi svi rade.
Čovek je sam a ne može sam.
I čovek je i izmislio reč sebičnost, i reč ljubav, i reč zajedno. Čovek je sam sebe sjebao.

. . . but let there be spaces in your togetherness