"In a world of magnets and miracles..."

..a ipak je čovek sam kao nosorog

Zamišljam kako nemam prava na svoj život. Tad mi ne bi bilo žao zbog svih stvari i stvarčica zbog kojih mi jeste, sada kada mislim da sam sama gospodar svojih postupaka i odluka. Ne, ne govorim o sudbini... Ne verujem u sudbinu sem kad opravdavam nešto što je krenulo po zlu. Ne može li čovek da bude zadovoljan sam sa sobom, ako je zapravo već prepušten sam sebi u onome što zovu životom? Ne mogu li ljudi pronaći hranu za svoju dušu upravo u sebi samima ili to uvek mora da donosi neko drugi ili nešto drugo? Ne može li se biti ispunjen i malim? Ili mi svi uvek tražimo više ili samo ja?
Šta je lepo?
Tuširati se toplom vodom bezgranično dugo, dugo kao da nikad neće prestati da bude topla. Gaziti suvo, ali ono baš suvo lišće i osluškivati zvuke ispod stopala. Odgledati dobar film koji nema srećan kraj. Voštanim bojicama švrljati po zidu... Jesti čokoladu. Gladiti sopstvenu kožu namazanu bebi uljem. Pevati pred ogledalom fantastične pesme zamišljajući da smo neka poznata ličnost. Mirisati otvorenu bočicu laka za nokte. Spavati. Sanjati ljubav.
Malo je stvari koje su same po sebi prijatne, a da može da ih radi samo jedna osoba.
Slomiti tanjir samo jer nam se to može. Biti promiskuitetan. Voziti daleko brže od propisane brzine. Biti u pravu. Prekrstiti noge ka Šeron Stoun u Niskim strastima. Smejati se slabostima ljudskog tela i mediokritetskim razmišljanjima, sve uz klimanje glavom. Pustiti do maximuma najagresivniju moguću muziku u stanu i misliti o komšijskim izrazima lica. Gledati stare fotografije. Rasformirati bateriju da vidimo šta ima unutra. Bacati petrde sa prozora. Otplivati daleko.
Na kraju se umoriti i potražiti društvo nekog sličnog. Ništa nije tako lepo ili zabavno kad smo sami, kao što je kad smo dvoje. A ipak je čovek sam kao nosorog. Kako izmiriti ove kontradiktornosti?...

Devojka i Čarobnjak

A onda se Devojka probudila tužnija nego ikad.
Svi snovi su bili tužni, a najtužniji su bili oni koji su bili srećni.
Imala je povez na oku u koje je upala zvezda padalica.
Odlučno je želela da upozna ostala Božija bića, da dodirne smolu na drveću, udahne vazduh posle kiše, da odgleda pomaljanje sunca, ostavi tragove u pesku i utone u znoj svog ljubavnika.
Tragala je za Čarobnjakom koji bi je oslobodio poveza sa usnulog oka.
U snu je uvek iz planina izranjala tišina. Dim je ulazio u nozdrve, led se uvlačio u kosti. Čarobnjak je u nepomućenoj nirvani pio vino kraj vatre.
’’Kako se usuđuješ remetiti moj mir zbog takve sitnice!’’, odjeknuo je gromki njegov bas.
Devojku je omamila sva moć gravitacije. Stavila je glavu među šake i oseti potrebu da plače. U taj mah otkri povez na oba oka.
A onda je Devojka utonula u san sa pomirljivošću stogodišnje patnje.


Sledovanje ili hedonizam ili sta, ko, ja ?

Zajebano li je biti covek ! Zajebano li je biti covek ! Ah !  Sa svim tim procesima u mozgu i organizmu, sa svim tim  ciljevima  i  nadama,  sa planovima i zeljama... Kako bila lakse bilo kad bi imali samo motiv gladi i zedji i da nam je jasno definisam smisao postojanja. Ovako se svi mi nesto pitamo a tek oni sto pisuuuuuu ah davezi :p Sve se nesto koprcamo protiv sebe i svoje prirode. Prvi primer je zena sto je zapela da bude jednaka s muskarcima - oce pa oce i to ti je ! E pa prc - nece moci kaze bog i kaze priroda i kaze telo i mozak - nece moci suznju ti da budes drugo do suzanj svog postojanja! Moje saucesce. Sve mi kao nesto imamo planove za buducnost, ucimo neke skole, hocemo pareeeee i ljuuubaaaaaaaav i sveeee ocemo. i cini nam se da smo skromni. Ocemo ono sto nam sleduje, jel da? A sto bi to bilo tako bas? Pa mi smo to zasluzili ! Aha, stvarno...? A ko meri te zasluge ateisti na primer? t i s i n a..... Sa jedne strane posotje teorije po tipu da je sve energija, pa i nase misli, i da stoga treba da tezimo da budu pozitivne. Mozda je to malo vise i autosugestija al ajd nek im bude. Fino. A s druge strane uzmimo recimo da smo okupirani tip sto se tice afektivne vezanosti, borili smo se za ljubav i paznju majke, lepljivi smo, mnogo investiramo u emocionalne veze i ono dramatiziramo i svesni smo problema. A onda bum ! Ta nauka ti kaze da ne moz to da promenis, ne moz sebe da promenis ! Wow, koji fatalizam.... Da li ste znali da je cak 80% nasih misli negativno??? A da covek samo 8% u proseku svog vremena se bavi mislima o sebi. Zasto? Jer su po pravilu opterecujuce i neprijatne. Nas ceo sistem je sistem izbegavanja neprijatnosti i smisljanja nacina kako da dozivimo bar trunku zadovoljstva (ako pricamo o dugorocnim ciljevima, a pricam ja :p). Nas smisao je filogenetski gledano opstanak ! I sta sad, ja idem u skolu, placem, perem sudove, lovim muza, radjam decu i pletem vunene carape jer je to deo mog opstankaaa ej ! A s druge strane imam mozak koji smatra da je to mnogo trivijalan smisao postojanja.... I ovo sve sto sam napisala je ko da sam samo u jednoj recenici rekla ko je stariji kokoska ili jaje...eto takva je poenta ovog bloga.... Al eto apsurdni smo i smesni u svojoj apsurdnosti ali je ovaj unos ipak logican u datim okolnostima :p
Do sledece pesimisticke epizode ... pozdrav :)

Još jedno jutro uz kafu

Najveći je strah od samoće kažu, od svih socijalnih strahova koji su pak najčešće fobije. Čovek je društveno biće, ponavlja sociologija. Zamisli kako si stara i sediš sama u svom malenom stanu sa mačkama, hraniš ih, maziš, čuju se njihovi zvuci. I to je neka zamena. Ipak su bar živa bića.... Pri pomisli na takvu sliku asociraš neki ustajali miris i neku braon haljinu, iako je to boja koju mrziš, boja jeseni i gašenja. Prođe te jeza pri pomisli na takvu stvar. Neželiš da ostaneš sam bez igde ikoga. Da nemaš za koga da kuvaš, kome da pleteš, da pričaš priče za laku noć i pevušiš tiho neke uspavanke iz tvoje mladosti. Da nemaš na koga da podvikneš ili koga da požuruješ d austane jer će zakasniti u školu. Da nemaš kome da ostaviš rezervni ključ od stana, kome da staviš glavu u krilo, kome da šapćeš nevaljale reči. Plašiš se. I odmahuješ glavom terajući tu misao što dalje, sve do nekog drugog. jer samoća se dešava, kao i najgore boleštine, uvek nekom drugom, nekim starim babama koje su bile loše prema svojoj deci, nekim večnim neženjama koji su bankrotirali, nekim Ciganima, nekim ženama, nekom drugom zaboga!

Opet si tu. Čuješ kako vrije voda za kafu. Nećeš odmah da zapališ cigaretu, pošto bi volela da manje pušiš a kafa je još jako topla. Čekaš da se malo ohladi. Vrlo često se ohladi previše pa ipak samo pušiš, jer ne voliš je hladnu. Vrlo često požuriš pa opečeš jezik, ili zaključiš da si zaboravila da dodaš šećera ili da si dodala previše i odustaješ od kafe, te ipak samo pušiš. Pada ti napamet da ti ne ide da ljudski popoješ kafu, kao što ti ne ide da je ljudski popiješ sa nekim svakog jutra. Jedan je bio prevruć, drugi se ohladio. Vrlo često su bili bitange ili nažalost nisu pušili. A ti ipak ne bi htela ostati sama, zar ne? Hoćeš li ipak isprazniti šolju samo da bi stigla do taloga ili ćeš se i dalje nadati jutru savršenog napitka?

Nemaš više vremena za mozganje o kafi. Naglim pokretom se okrećeš ka njoj i sledećeg momenta braon boja ti se razliva po pidžami. Ma jebeš i kafu i semantičke generalizacije! Imaš ti pametnijeg posla u životu! Na primer da ne razmišljaš o sebi. I odlaziš u još jedan braon dan....

Autopercepcija

Nekad prosto moras da se povuces.
Da ono sto zelis zamenis onim kako je.
To se zove realnost.
Da shvatis da kad pesme govore o letenju to nije bukvalno.
Nekad prosto moras da kosristis neke reci,
kao na primer rec morati.
Jer doista nista se ne mora sem da se umre.
Al moras da kazes da moras da primoras sebe na preispitivanje.
I ako ti to pomaze, samo napred, mila.
I ako ces se tako zastiti, zelim ti blage vetrove.
I ako lazes sebe, pa to je tvoja stvar zaboga!
Samo napred.
Kazu da uvek neki unutrasnji glasic usmerava
....ako dobro slusamo.
Ako ne slusamo.... e onda nista.
Onda moramo.

Once upon a time in a project show..

Bežim od stvarnosti. Hvatam trenutak tvog toplotnog zračenja. Bilo bi lepo da postojiš. Ti ubico... A šta sam ja? Čujem da letiš krševitim predelima, da siluješ galebice i ribe izbacuješ na suvo. Glasom slavuja, zavodljivošću sirena ti survavaš sa strmoglavih litica. Tvoja bela nit prekida se na korak od mog dlana. Sakupljam gelere da bi pronašla tvoj put, a za tobom ostaje samo miris superiornosti i samovažnosti. A ko sam ja? Ja samo sanjam posmatrajući široke predele peščanih dina gde je tvoje korake obrisao vetar i morska so se nataložila pri naletima besnih talasa, nemoćnim za tvoje telo. Sećam se kako ta ista so ume da peče na način koliko prijatan, toliko i neprijatan, ali taj osećaj je jedinstven jer ja volim da osećam, a to je već nešto. Naši su jezici različiti, kao i naši svetovi, a ja ipak razumem vrištanja u tvojoj glavi.
Kad je mesec pun, tečnost u mom telu ponaša se kao ovo more pred mojim usnulim očima i priča mi kako je to za čim tragam daleko.To veličanstveno vodeno prostranstvo luta od obale do obale, tražeći bele kamičke koje si ostavljao za sobom. Ali, oni poput kameleona menjaju svoju boju, prilagođavajući se okolini i ja ih više ne prepoznajem. A za sve to, ti si kriv! Jer ti se prikazuješ samo kad ti to želiš, uvek ti biraš oružje, naravno ja dižem belu zastavu i iznova krug otpočinje. Moj lični identitet podsmešljivo iskače povremeno iz svoje zasede, dobacujući mi:“traži, traži, traži i nađi me!“
Ali, tek noću, kad i najmanje biće utekne u svoju krhotinu u steni, čujem tvoj šaptaj, tvoj zadihani glas iz prošlosti koji me provocira, koji mi se ugrađuje u svakodnevnicu, koji nagoni na večno lutanje i uzaludnost kružnog kretanja i materijalizuje se u mehur od sapunice ne dozvoljavajući da ga uhvatim i da napustim polje svojih snova. Šapuće... „Devojcice, trčim za tobom....evo, najdalje... šećeru....“